Odlučila sam napraviti prvi veliki korak ka oporavku. Odlazak od svega onoga što tišti dušu čini se ispravnim. Ali, da li je bijeg rješenje? Da li bijeg garantuje sigurnost?
Koža je topla, vlažna na dodir zbog kišnih kapi. Prsti smežurani. Kupanje na kiši činilo se sjajnim. Sušenje odjeće po ovakvom vremenu neće biti lagan zadatak. Ponijela sam dovoljno odjeće koja će me osigurati svega nekoliko dana. U platnenu torbu spakovala sam: sedam majica, sedam kratkih hlača, sedam pari čarapa otpornih na vodu i sedam pari donjeg veša. Kako bih održala zube i usnu šupljinu čistima, ponijela sam četkicu za zube sa srednje tvrdim vlaknima i pastu za zube sa ekstraktom kamilice. Nekada me je miris čaja od kamilice podsjećao na dom. Dobar dio populacije drži do stava da je sedmica sretan broj. Da li postoji jasan razlog? Nisam baš sasvim sigurna. Nadam se da će se vječito mišljenje ispoljiti na mom emotivnom statusu. Nisam razmišljala o broju dana koji ću provesti u pećini. Da li ću provesti nekoliko dana, nekoliko mjeseci ili nekoliko godina. Kroz kosti se kovitla nemir. Duhovi prošlosti razdiru me na komade. Da sam se više pitala i da je moje mišljenje više vrijedilo, pojedini sukobi ne bi ni započeli. Borila sam se na nekoliko frontova istovremeno, a srce je krvarilo. Ali, valjda je to život. Često sam se pitala o svrsi i smislu življenja i kako mi se čini, nikada neću moći potpuno jasno odgovoriti na to pitanje. Kažu da prava ljubav ne bi postojala bez žrtve. Uvijek za nešto moraš da se boriš i da se žrtvuješ. Nije sve tako crno, kažu. Svi mi smo pri rođenju zadobili krst, krst koji će se vući čitavog života, sve do same smrti. Količina tereta je srazmjerna našim moćima. Ko to zna? Ko zna koliki teret mogu da ponesem, a da se kičma ne rasparča na dvije polovine? Ko zna kada će mi se kičma rasparčati? Šta ćemo sa ljudima koji imaju stečene probleme sa leđima? Niko od nas se nije rodio srećan. Svaki čovjek uz sebe nosi parče tuge. Parče kada se podijeli, padne lakše na stomak. Tugu možemo posmatrati kao parče torte: suhoparne kore i bogatog fila. Nas niko nije pitao da li želimo da se rodimo. Niko nas nije pitao za mišljenje, pošto nismo bili dovoljno razvijenih kapaciteta da možemo da biramo. Sigurna sam da dobar dio nas nije ni želio da se rodi. Ali, kada malo poodrastemo suđeno nam je da živimo. Ili životarimo, kako ko. Dobar period života sam životarila. Ugađala drugima oko sebe, a u meni je sve gorjelo. Nisam se čuvala. Rano sam počela da konzumiram cigarete, možda u petom osnovne. Sada manje pušim, samo jednu cigaretu sedmično. Dušebrižnici bi rekli da je i to mnogo. Ne treba više nijednu cigaretu da zapalim. Jedna mi sasvim odgovara. Kafu sam počela piti u šestom razredu. Organizam je ubrzo počeo da je odbija. Kada god bih pokušala da popijem gutljaj povratila bih. Od alkohola samo rakija. Prvi put sam je probala u osmom razredu, i od tada smo nerazdvojne. Kada osjetim da je prejaka razrijedim je vodom. Drogu sam jednom probala. Divim se sebi kako se nisam navukla. Nevinost sam izgubila u sedamnaestoj godini. Sasvim slučajno. Moj najbolji drug i ja smo ostali sami kod kuće. Malo smo popili, povukli dim pa smo se zaputili ka spavaćoj sobi. Prvi put u životu sam osjetila istinsko pripajanje. Izdržali smo pola sata. Pola sata mira. Pola sata kada je bol uzimala odsustvo. Kada su nam se tijela spojila, osjetila sam blaženstvo. Blaženstvo je cirkulisalo kroz nas, kao da su nam vene bile povezane nevidljivim nitima razumijevanja. Bila sam prisutna. Nikome nisam morala da se objašnjavam. Nikome nisam morala isplaćivati dugove. Nisam razmišljala da li ću biti previše ili premalo. Sve se činilo potaman. Ne znam da li ću ikada više doživjeti tako čistu tišinu unutar sebe. Nosim je kao sjećanje. Dokaz da moja dva svijeta ne moraju biti glasna kako bi živjela. Dokaz da može sve biti tiho, a živo kao nikada prije.
P.S. Ako me ikada budeš tražio, traži me onih dana kada kiša pada bez prestanka. Tamo gdje ljudi previše ne pitaju, gdje srce kuca tiho. Možda ću da sjedim u pećini, umotana u izblijedjelu majicu. Oči će gledati mrak, a u grudima će zapjevati toplina. Ne dolazi da me spasavaš. Samo dođi i sjedni pored mene. Samo diši kao onda. Kao da smo jedno.
