Ne mogu vječito da sjedim zatvorena u četiri zida. Kada sam posljednji put izašla među svijet? Iskrena da budem, ne sjećam se.
Zidni sat pokazuje devet prokletih, dugih sati. Prvi minut od obećanih šezdeset ne dolazi. Šezdeset minuta čini savršen krug. Krug koji se sve više steže. Trudim se da sekunde prije prvog minuta zadržim što duže u krilu. Prigrlila sam sekunde. Dok sekunde teku, u njima grlim majku. Dok sekunde teku, ljubim oca u obraz. Posljednji put prije nego što će njegova glava zauvijek pobjeći sa majčinih grudi. Volio je da odmara na majčinim bijelim, oblim grudima, svake noći kada bi se vraćao umoran sa posla. Majci to nije smetalo, naprotiv. Uživala je u misiji da ga usrećuje. Ne spadam među ljude koji lako pamte detalje, ali jasno se sjećam majčinih priča. Pričala je da me je dojila znatno duže nego što su ljekari govorili da je poželjno. Da je često ostajala bez mlijeka. Na njenu sreću, rezerve bi dolazile same od sebe. Nikada mi nije bliže pojasnila, niti sam je ikada upitala. Šta je sve potrebno da se u grudima pojavi ta bijela tečnost lijepog ukusa koju nazivamo mlijekom? Nije željela da me odvoji od svog mlijeka. Željela je da se njime hranim što duže. Kako sam odrastala, sve češće bih zaticala oca u pomalo nespretnoj ali simpatičnoj pozi. Njegove drhtave ruke bi sa punom posvećenošću otkopčavale dugmad majčine košulje. Bacio bi je na drugu stranu kauča i započinjao svoje igrarije koju bih krišom posmatrala sa osmjehom na licu. Zagnjurio bi glavu pažljivo, ponašajući se kao noj koji zavlači glavu u pijesak. Ljubili bi se nesputano kao da su u cvijetu mladosti. Kada bih tjerala sebe da zaspim, iz njihove sobe bi se sve češće čula škripa drvenog kreveta. Glasni uzdasi su topili zidove, očev promukli glas bi govorio rečenice neprimjerene mojim godinama. Znala sam da odrasli izražavaju ljubav na taj način, i nije mi ni najmanje smetalo. Jasno bih čula majčin smijeh, i mogla zamišljati kako joj koža drhti od njegovog daha i dodira. Znala sam da se vole. Uživala sam u njihovoj bliskosti. U trenucima najveće sreće, kada smo pomislili da će i našu porodicu ogrijati sunce, otac je izdahnuo. Ni više ni manje, nego na majčinim grudima. Ironično zar ne? Posljednji put su snili svoj najslađi san. Majka se sa tugom prisjećala te noći. Te noći, stezao ju je uz sebe kao da je predosjećao da će doći kraj. Ljubio ju je grublje. Govorio je glasnije. Želio ju je pohotnije. Posljednji put su zašli u srž jedno drugog. Sutradan je bila sahrana. Možda i najteži dan u našim životima. Pomene održavamo svakog 10. maja, već šest godina unazad. Majka mi je prilikom obilježavanja druge godišnjice smrti govorila da sam imala oca kakvog sam samo mogla sanjati. Željela je da mi ostane u lijepom sjećanju. Željela je da je mogla još malo da ga voli. Ne znam gdje se majka sada nalazi. Izgubile smo kontakt. Zvala sam je stotine puta, ali nijedan poziv nije bio uzvraćen. Glas govorne pošte slamao mi je srce stotine puta. Majčice, ako jesi živa, zašto se ne odazoveš? Ako sam šta skrivila dok sam živjela pod tvojim krovom, zašto mi to ranije nisi rekla? Ako si našla novu srodnu dušu, kaži mi. Jer, u moj život još nije došao onaj suđeni. Doduše, ne znam da li je moj suđeni samo plod moje mašte, ili negdje diše. Ako ste slučajno na istom mjestu, javite mi se, molim vas. U grudima se pojavila dlakava loptica koja čeka da izađe van. Oblačim prvo što ugledam u ormaru. Izlazim iz kuće nakon dosta vremena. Trčim koliko me noge nose. Ljudi posmatraju sa podsmijehom, upirući prstom u sve moje.
P.S. Trenutke mira pronalazim u pećini na samom kraju grada. Konstrukcija je očuvana i stabilna, obzirom da je grad bio oštećen prilikom ratnih zbivanja. Razmišljam o preseljenju u pećinu, da se vratim starom dobrom pećinskom stilu života. Šta misliš o tome?
