Zalazak Sunca. U očima spavaju zvijezde. Mjesec sa druge strane neba se lagano osmjehuje.
Želim ti dobro veče, dušo. Pišem ti na terasi, okruženoj rojem komaraca. Komarci me dovode do ludila. Jesam pobornik zaštite životinja, ali ako želim nekoga da istrijebim sa lica zemlje, to su užasni, glasni, dosadni komarci. Zuje ti kraj uha, prekidaju ti snove. Piju ti krv, u malim gutljajima. Ko je izgovorio onu čuvenu da se otrov krije u malim bočicama, znao je tačno šta govori, kao da je podsvjesno mislio na komarce. Zarezujem olovku, zato što glupavi špic puca na svakih pola sekunde, gumicom popravljam započete misli. Odustajem. Uzimam novu olovku. Špic je čvrst, kao da je od kamena. Uglavnom, ako se pitaš, ne radim ništa. Samo postojim. Mora neko i da postoji, zar ne? Sjedim u fotelji, izrađenoj od niza pažljivo pletenog pruća, dovoljno čvrstog da podnese moju težinu. Ugojila sam se u prethodnom periodu, za vrijeme vaskršnjih praznika. Čini mi se da imam problem sa metabolizmom. Sva hrana koju unesem u organizam se zalijepi, a ljepilo čvrsto, nepropusno. Dok ne bude prekasno, otići ću doktoru, da otkrijemo potencijalni uzrok problema, kao i potencijalno rješenje. Kažu da je bolje spriječiti nego liječiti, zar ne? Da sam znala to barem godinu dana ranije, ne bih muku mučila. Ali, šta je tu je. Ne znam ni sama šta sam sve danas unijela u sebe. Govorim sebi da jedem manje obroke, ali to mi samo stvara pritisak u glavi. Govorim sebi da ću se srediti. Psihički, osjećam se, pa, dobro? Živa jesam, zdrava jesam, koliko mogu i koliko želim biti. Kao za inat, pukao je špic olovke. Napolju postaje hladno. Nemam snage ni da zarežem olovku.
P.S. Fališ, iako nas sudbina još nije spojila.
