Prestala sam da brojim dane. U džepu sam nosila kalendar, čisto da se podsjetim u kojoj sam godini i u kom sam vijeku. Nisam zaoštrila olovku mjesecima. Ruke su zaboravile kako da zapišu riječi koje ne bole.
Ležim, oslijepljena mrakom. Udahnem, promukli dah se odbije od zidove. Brže nego bumerang, istim putem vrati se nazad. Podsjeća me da nisam odmakla daleko. I dalje sam tu. I dalje se brojim među živima. Tijelo više nije definisana masa. Postalo je zbir kostiju i tanak sloj kože. Masa i tijelo su odletjeli u smjeru koji nisam mogla da pratim. Gdje sam? Nemam pojma. Da li sam zalutala u lucidan san? Zašto ne mogu da pomjerim udove? Zašto sam se probudila u tuđem tijelu, dok glava leži odsječena od ostatka mene, nedaleko odavde? Zašto ne mogu da trepnem? Gušim se ispod sloja vlažnog kamenja, ni ono mi ne dozvoljava da drhtim. Pokušavam da se sjetim datuma rođenja. Pokušavam da se uhvatim za nešto poznato. Jedanaesti jedanaesti, dvije hiljade…? Dvije hiljade i koja? Možda sam rođena devedesetih. Vrijeme kada se komšilukom orio zvuk granata i sirena. Kada su se brojali preživjeli. Kada se jutra nisu dočekivala uz kafu. Postojale su priče preče od ukusa kafe na usnama. Moglo se živjeti u kućama gdje vladaju mir i stabilnost, ali se umjesto s osmjehom na licu zora dočekivala pijano i budno. Kada sam pobjegla glavom bez obzira, posljednji put zaključavši vrata stana, zaboravila sam ponijeti lične dokumente. Trule u staroj drvenoj ladici u dnevnoj sobi. Nisam ih spalila. Imala sam razlog. Ako sebi ne dozvolim da me proguta mrak, vratiću se u taj stan, čisto iz inata. Dokumente ću složiti u gomilu, politi benzinom, i zapaliti šibicom. Gomila papira će letjeti u vazduhu. Pepeo će se nastaniti u mojoj kosi. Malo će da prohoda po tjemenu, da upozna teren. Kada mu tjeme dojadi, upisaće se u lice. Uvući će se u svaku poru. U svaki kutak moga tijela. Pepeo me može spaliti. Pepeo me može ponovo roditi. Ne bih željela da se rodim iznova. Ili možda bih. Želim da promijenim prošlost. Možda bih lakše podnosila sadašnjost. Možda mi neizvjesna budućnost ne bi lomila kosti. Nepodnošljivo sam sama. Nadam se da me on čeka, negdje na pola puta. Onaj isti, muškarac u tijelu dječaka. Sa 17 smo gužvali moju posteljinu, u mojoj spavaćoj sobi. Dugo, dugo su mi vibracije odzvanjale mislima. Spavala bih sa jastukom među bedrima. Budila bih se u pola noći, zamišljajući ga kako leži pored mene.
P. S. Sanjam te budna. Tu noć ne mogu da izbrišem. Tražila sam se u svima njima, koji bi mi prilazili u noćnim izlascima. Ni uz jednog se ne bih tako razboljela kao što sam uz tebe tada. Trebam te. Ne znam kako ću dalje sama.
