Jutro ostavlja prve obrise na staklu. Prvi sunčev zrak mi na tren magli vid. Ptice pjevaju veselu pjesmu. Pokušavaju da me uvjere da je današnji dan vrijedan življenja.
Zidni sat pokazuje 5:13. Ni minut više. Ni minut manje. Ležim sklupčana u položaju fetusa, okružena prazninom. Vazduh miriše na nedostajanje. Vidiš ti to, dragi moj. Ponekad pomislimo da vazduh svuda miriše isto. Mogu da potvrdim da je to budalaština. Svaki kutak ovog stana nosi drugačiju mirisnu notu. Svaki kutak stana željan je zvuka tvojih koraka. Svaki kutak kože željan je da ga dodir razuvjeri – da postojiš, da nisi proizvod moje mašte. Odlučno ustajem iz kreveta, zakoraknem desnim, pa lijevim stopalom. Nosim izblijedjelu pidžamu. Široka, ali to me ne smeta. Koža diše. Koža je slobodna. Sjećam se kako sam postigla efekat izblijedjelosti: željela sam da eksperimentišem sa izbjeljivačem. Kistom sam oslikavala različite motive: cvijeće koje tek otvara latice, leptire tokom ljubavnog zova (postoji li to?), dugu otkrivenu poslije kišnog perioda. Možda sam željela nacrtati tebe. Kada bi ugledao uredno poslagane motive – da li bi razumio njihov smisao? Da li bi stajali kao novogodišnji ukrasi koje zaboraviš do sljedeće Nove godine? Da li bi pomislio da tim motivima dajem jasnu poruku? Da li bi u cvijeću vidio čežnju? Da li bi u leptirima naslutio želju za dodirom? Da li bi ti duga otkrila nadu da postojiš? Da se čekamo negdje? Ponekad pomislim da simbole samo ja razumijem. Da hodam po putu, ostavljajući tragove, kao što je Ivica ostavljao mrvice hljeba? Tragove koji će možda ostati samo u mom vlasništvu. Možda ih nikada nećeš pročitati. Možda, samo možda, prepoznaš sebe. Između redova. Između uzdaha koje brojim svake noći na jastuku. Između boli u rebrima. Možda, samo možda, dodirnemo nebo vrhovima prstiju. Jednog divnog, sunčanog dana.
P.S. Dok koračam prema prozoru, osjećam kako stopala tonu u tišinu. Jutro ostavlja zlatne tragove. Ako postojiš, znam da ćeš osjetiti isto. Znaćeš da sam pisala tebi.
