Nekadašnja sredina živi u proljeću. Sa proljećem. Uz proljeće. Gdje sam sad, jesen je. Australija. Godišnja doba dolaze naopačke. To mi uopšte ne smeta. Naopako je novo normalno. Dvadeset prvi april. Konačno. Stigla sam tamo gdje ne moram da se objašnjavam.
Budim se prije alarma. Smirena. Srce ne lupa kao da će iskočiti iz grudi. Aritmije su nestale. Niko me više ne traži. Traži me ona. Moja cimerka. Margaret. Svako jutro, budi me njen glas dok u kupatilu pere zube. Dok priprema kavu, kavu bez kofeina. Kada hoda stanom, kao da lebdi. Bože, koliko je volim. Kao prijateljicu, kao oslonac dok sam koračala nepoznatom, ali toplom zemljom. Stan naš je mali. Zaboravila sam broj kvadrata. Nebitno. Zidovi su roze boje. Svijetlo roze. Ukrašeni bijelim tufnama. Umjesto gubljenja vremena na televiziju, njegujemo biljke. Margaret radi u cvjećari. Svakog dana, poslije posla, dočekaju me nove boje. Novi nazivi, za koje prvi put čujem. Kako se snalazimo dok ih uzgajamo? Sa Margaret, lakše je sve. Frižider je dom magnetima u obliku kengura. Pokušavam da je nagovorim da udomimo kengura. Ne želi ni da čuje, a možda me samo zavitlava. Ima da je nagovorim prije ili kasnije. Šetamo ulicama Sidneja. Jedemo narandže. Smijemo se. Lišće pada. Ponekad se sjetim prošlih dana. Ponekad. Emocije su nestale. Sasušile su se. Dugo sam živjela u uvjerenju da si najveća priča mog života. Da poslije nas, mir neće biti moguć. Sjedim na klupi. Margaret i prolaznik razgovaraju o nečemu. Vjetar mi mrsi kosu. U sebi nosim radost. Zakopanu radost. Smijem se životu. Talasima. Dolaze, odlaze. Ne prolaze. Margaret me podiže sa mjesta. Rekla je da kasnimo. Prolaznik odlazi. Hvatamo se za ruke. Vuče me naprijed, među svijet. Svijet kog se više ne plašim. Bacim pogled ka okeanu. Ćuti. Postoji u punoj veličini i snazi. Slobodan je. Ništa ga ne ograničava. Misli mi bježe ka stanu. Papir je na stolu. Izgužvan, ali čist. Olovka miruje. Njen zadatak je da zapisuje nazive cvijeća. Gumicu sam izgubila u starom koferu. Puštam vjetar da odnese posljednje sjećanje na sve. Zbog djevojčice koja je konačno naučila da diše punim plućima. Zahvaljujući Margaret.
P.S. Dvadeset prvi april. Lišće opada. Dišem. Volim Margaret.
