Porodica Radić živjela je skromno u staroj kući na rubu sela. Otac Ilija je radio kao nadničar kad bi bilo posla, a majka Marija kuhala je za susjede i prodavala domaći hljeb na pijaci. Imali su troje djece: Anu, Marka i malog Petra. Dani su im prolazili u borbi da sastave kraj s krajem, ali […]
Bio je to običan ponedjeljak u jednom malom gradu. Kiša je sitno sipila dok je Ana, dvadesetosmogodišnja prevoditeljica, žurila niz uličicu iza gradske biblioteke. Zakasnila je na sastanak s klijentom, pa je odlučila presjeći put kroz napušteni prolaz koji vodi do nekadašnje fabrike kože. Nije znala da je te večeri baš tu dogovorena primopredaja
Jedan divan dan, april. Grad je mirisao na proljeće, a jorgovani su cvjetali uz svaku ogradu, kao da pokušavaju da zaborave zimu. Lena je stajala ispred kuće koju je ostavila prije tri godine, gledajući stare drvene prozore i bojeći se da zakuca. Njena majka je bila s druge strane vrata. Bolesna. Sama. I još uvijek
“Ispod istog neba” Mirjana je živjela u selu, u kući s plavim kapcima i starim kruškovim drvetom u dvorištu. Imala je trideset i pet godina, muža i šestogodišnju kćerku. Život joj je bio tih, ali ispunjen — jutra su mirisala na svježe pečeni hljeb, a večeri na zvukove dječijeg smijeha i lagano pucketanje drva
Nikada nije gubila nadu. Iako su godine prolazile, a svaki dolazak mjesečnice bio kao šamar, Milena je i dalje vjerovala da će jednoga dana na njenim rukama ležati beba. Njena. Njeno čudo. Dok su se prijateljice udavale, rađale, postajale majke, ona je šutjela. Stiskala zube pred tuđim srećama, a noću grlila jastuk i molila
„Pisma iz Tišine“ U Njemačku je otišao tiho, bez suza, bez buke. Samo je rekao roditeljima: „Biće to za naše dobro.“ I otišao. Zvao se Luka. Imao je trideset i šest godina, dvoje starih roditelja u malom selu kod Banjaluke i jedno srce koje je ostavio prije deset godina – njoj nije mogao ni
Uvod U jednom malom gradiću,negdje u Bosni, među brežuljcima i starijim kućama,uličicama uskim ali jako romantičnim,prepunim cvijeća,započela je jedna ljubav. Ljubav koju niko nije odobravao. Ona – Amina,i on – Marko. Amina,tiha osjećajna djevojka,iz tradicionalne muslimanske porodice koja je čvrsto držala do običaja, a Marko, vedar, pronicljiv mladić, pravoslavne vjeroispovijesti, sin lokalnog sveštenika. Upoznali su
Uvod U svijetu koji nas često uči da težimo savršenstvu, da se mjeri vrijednost kroz tuđe uspjehe, i da je ljubav nešto što se dobija spolja,zaboravljamo na najvažnije – Ljubav prema sebi. Ovo nije samo zbirka citata,već tihi razgovor sa tobom,ženom koja se ponekad osjeća nesigurno,plače u tišini, ali koja u sebi nosi neizmjernu snagu
