Raditi na sebi! Mantra posljednje decenije (ako ne i duže). Radila je tako i ona na sebi kako kaže i ne znajući da to čini, a još manje da ima plan. Ne vjeruju joj da nije znala, ali ona zaista nije bila svjesna da radi na sebi (za podsvijest nije mogla garantirati, jer ona čini […]
Dominiraju mišljenja da je škola neprilagođena današnjoj djeci, da je nastavno osoblje nestručno, udžbenici loši, a obaveze i torbe djece preteški. Teške su i obaveze roditelja, koje im učitelji(ce) i nastavnici zadaju. Nemam školske djece, pa prihvatam mišljenje roditelja. Ipak, ima nešto što me buni. U prvim razredima, djeca spremaju pjesme, recitacije i priredbe povodom
Primjer 1 Ušao je u glavnu jednosmjernu ulicu u pogrešnom smjeru jednu kratku dionicu, ali dovoljno da ga puno ljudi snimi i postavi na socijalne mreže uz salvu ruganja, podsmijeha i kletvi. Jedan, ako ne i više njih koji su se smijali, imao je istu situaciju kada je nekad davno putovao u manje talijansko ili
Molimo vas da se sjetite slijedećeg prije nego što krenete određivati kazne za djecu: – za “kampanjsko učenje” koliko ste puta proglasili svoje “stizanje deadlinine-a u zadnji čas vlastitom snalažljivosti i sposobnosti”; – za “neopravdane časove” koliko puta ste “opravdano zakasnili na posao”; – za izgovor “ne voli me profesor” objasnili nešto kao “težak klijent,
1. poglavlje Noć. Još ga nema. Iskreno, nadam se da neće ni doći. I ne, nisam zla, dosta mi ga je više. Ne dozvoljava mi da odem kući, da vidim i zagrlim svoju decu. Svaki put kad pokušam da odem odavde, nađe me na pola puta i pretuče. Prestala sam i da se nadam da
Ovo je priča o dvije osobe. Dvije potpuno različite, a sasvim obične osobe. Različitog spola, dobi i mjesta življenja. Spajalo ih je prijateljstvo između porodica, ljubav prema putovanjima i novim iskustvima. Putovali su svako na svoje destinacije, a željeli sretne puteve jedno drugom. S vremenom su dobili još nešto zajedničko, pa tako oboje
1. poglavlje U sjećanju na jednu Atinu. “Po istinitoj priči.” Nekad za dobro djelo nije dovoljan ni uzrok ni potreba, već samo dobra volja.” Nepoznat autor. Period feminizma u mom životu. Bili su to najljepši dani studiranja u Beogradu srpskog jezika. I pohađanje časova o feminizmu. Tamo sam pronašla puno poznanica istomišljenica. Ali nikad nijedna
Zapravo je u pitanju panoramski točak na privremenoj lokaciji, ali kao i uvijek uspješno smo napravili cirkus od novosti. Neka još neko opet kaže da smo na Balkanu nesposobni za bilo šta. Uglavnom za točak sam saznala prisustvujući raspravi da li su tačni medijski navodi da je ponovo postavljen, da li je najvisočiji i tako
Ulica je bila mirna. Dopirao je tek poneki korak prolaznika i šum lišća koje je vetar nosio niz kaldrmu. Sasvim običan dan nije najavljivao ništa neočekivano. Ipak, neočekivano se dogodilo. Sreli su se posle dvadeset godina. U prvi mah, gledali su se pravo u oči, tražeći u njima onaj žar koji ih je nekada grejao
Svi izgleda vide sebe dobrim ljudima, pa je možda bolje pitanje da li možemo biti bolji? I da li to uopšte želimo? Ne ogleda se dobrota samo u humanitarnim prilozima, nekad je i lijepa riječ, poziv ili poruka dovoljna da nekome dotakne srce. Česta je tema koliko smo bili humani prema određenim vunerabilnim grupama, a
Železničke stanice su uvek bile mesta sastanaka i rastanaka. Mesta koja su pamtila velike ljubavi, jake zagrljaje. Mesta koja su uvek bila ispunjena raznim emocijama kao što su sreća, radost, nestrpljenje. Stojiš na peronu i čekaš taj jaki zvuk, čekaš da vidiš tu veliku i gordu mašinu, čekaš da stane. Pa onda među mnogo ljudi
Posjeta doktoru je rezultirala zabranom konzumacije šećera (kilaža nije bila uzrok zabrane 😉). Zabrana nije bila zakonska, ali prijetnja i upozorenja su bili toliko slikoviti da sam shvatila da nemam osnove za pregovore. Nije mi djelovalo ni suviše strašno, ali sam se prvo morala “oprostiti” od nečeg što je bio toliko važan dio života (ne
