Pričala je utiske o filmu, organizaciji, a i atmosferi u gradu. Pohvalila je raspoloženje ljudi, koje čak ni gužva u posljednjem trolejbus nije pokvarilo. Zgusnuti kao sardine čak su počeli pjevati Čoline pjesme. Sugovornica se požalila na gužvu u gradu tokom festivala bez da je išla na projekcije ili se vraćala s njih. I gužva […]

Sigurno nije bilo prvo sjećanje, ali jeste najupečatljivije. Datira prije par decenija, kada je samostalan ostanak djece kući bio prirodan. Bio je čak i nagrada djetetu, iako je uključivao dosta obaveza poput uređivanja stana, kupovine, spremanja za školu i pratećih zadataka. Predavanje ključa djetetu je bila svojevrsna inicijacija i dokaz povjerenja u sposobnosti djeteta. Tako

  Putovanje u Černobil… Putovanje, koje nije iskusila zbog mentalnog zdravlja porodice, jer i ptice na grani znaju da je to opasno. O Hirošimi da i ne govorimo.    Znali su to i prije serije, jer su gledali na TV-u dok je imao samo još 2 ili 3 dostupna kanala. Ali, sjećala se da su

Slušao je pažljivo svoju porodicu, jer ga je uvijek neko od njih čuvao i pazio. Deda je najviše pričao o ratu. Nekad je to bilo objašnjenje da smo već u III svjetskom ratu, nekada upozorenja za prijetnju ratom za koje je saznao na TV-u i od pouzdanog političara. Vjerovao je da “mlađarija”(ko god da je

Drogirali su se skupa. I svi su znali, žalili ih, komentarisali, prigovarali im…, ali u suštini se nisu petljali, pomogli ili odmogli. Prije 25 godina je to bilo. Možda prije ili kasnije, ali svi su sjećali kada je ona uzela preveliku dozu, koju je jedva preživjela. On je pobjegao, a nju su doktori spasili. Nikad

Aplicirati za vize nije novost, ali donese buru emocija. Emocija, kojih mnogi nisu svjesni, jer nemaju takvo iskustvo bilo da zbog drugačijih papira, godina ili ambicija nisu trebali. Nije ni pokušala objašnjavati da su zakazani intervjui probudili ne baš ugodne uspomene. Među njima su dominirali osjećaj bijede, degradacije, nedovoljnosti… kad je na trotoaru ispunjavala papire,

Nije se voljela slikati, a nisu je ni pretjerano željeli slikati. Sve dok je nisu otkrili Umjetnici vrlo specijalizovane niše. Nisu to bili tatto majstori, premda joj koža nije bila išarana. Nisu bili ni slikari, a ni karakaturisti, jer njima nije imala posebnost potrebnu za efektnost. Nepopularna nije privlačila paparace, a ni fotografe, koji su

Buđenje u 3 ujutro nije bila novost. Odlučila sam da ću ostati ležati misleći o neutralnom temama. Nije mi potpunosti pomoglo, pa sam pustila podcast koji me brzo vratio u san. Ne, nije podcast bio dosadan, ali u 4 ujutro je bilo vrijeme za spavanje. Trznule su me reklame, koje sam ubrzo ugasila, ali vraćajući

Svako jutro, većina se žali na neispavanost, nedovoljno sna, teško buđenje… Legitimno je požaliti se. I sama imam jutara kad alarm mog mobitela prije razbudi komšiluk nego mene, odgađam alarm kako bih stigla sve dnevne obaveze, ali 5, pa onda i 10 minuta se ujutro čini krucijalnim. Dok tražim kako odgoditi, a ne ukinuti alarm,

Čovječe, ne ljuti se! Igra ili pouka? Sjećala se igre s porodicom kao dijete. Tata, mama, sestra i ona su sjedali za trpezarijski sto. Svečano su zauzimali svoja mjesta. Igra koja je počinjala smijehom i prijateljskim peckanjem, a uzbuđenje je bilo izazvano iščekivanjem zabave, ali i neizvjesnošću ne samo hoće li biti pobjednica, nego i

Zašto ljudi kriju bolest? Naravno, ukoliko sakriti mogu. Bolest, invaliditet, socijalna kategorija… Često vidimo da ljudi kriju. Ili bar pokušavaju sakriti. Mislila sam da je u pitanju stid, kao da je njihova krivica roditi se drugačije boje kože ili pogrešno posloženog dnk-a. Ne žele pričati o tome, ljute se ako se sazna… Ima i onih

Opisaše ih hrabro kao 9 krug pakla. Možda i jesu upravo to, mada zvuči malo prenapuhano čak i možda bogohulno. Ne mogu procijeniti, ali da se ne lažemo niko to i ne traži procjenu od mene. 😀 Ipak, hoću da vas pitam nešto što me buni. Koliko su ove grupe drugačije ili teže od bilo