12. poglavlje
Luis je gledao u ekran računara i klimao glavom samom sebi. U ustima je imao veliku kubansku cigaru. Rekao mu je da će sačekati do 23.40, toliko duguje starom Alfredu, ali je goreo od iščekivanja i završio je cigaru duplo brže nego inače. Troje novinara sazvanih na hitni sastanak upravo mu je ušlo u kancelariju. Troje u koje je imao najviše poverenja, dve žene i jedan muškarac. On ustade i, nakon što ih je upozorio da su ovo najozbiljnije instrukcije koje će dobiti, reče im da će večeras svi raditi treću smenu.
*
Veliki digitalni sat iznad ulaznih vrata aerodroma Barahas prikazivao je da je tačno jedanaest. Sa druge strane zgrade trepćuće crvene lampe osvetljavale su avionsku pistu dok je masivni mlaznjak bučno sletao na nju. Nova električna vozila za prenos prtljaga bila su na svom položaju, spremna da izađu kada to bude trebalo. Bila je to jedna od standardnih procedura koje su se odvijale više desetina puta dnevno.
Prvi je stigao Rober. Nije smeo da ide glavnim ulazom za putnike. Za savremene sisteme obezbeđenja njegovo lice bilo je previše rizično. Zahvaljujući Sofijinoj pomoći, znao je gde treba da ide, pa je pronašao put do napuštenog nekadašnjeg evakuacionog hodnika kroz koji nije prolazilo mnogo ljudi, gde se pritajio iza velike gomile metalnih delova za koje nije imao pojma čemu služe. Nakon pet minuta znao je da bi Izara trebalo da bude stacionirana na svom mestu unutar aerodroma, u hodniku kojim su obično prolazili samo čistači i tehničko osoblje. i jedno i drugo očekivali su poruku od Alfreda da krenu ka omanjem prolazu prema pisti za koji su, iako to nije bio glavni izlaz, očekivali da bude strogo čuvan.
Stari urednik išao je polako, vukući noge, pogrbljenim hodom čoveka koji kao da se slučajno zatekao tu, tražeći izlaz. Stao je na desetak koraka od skretanja ka vratima sa debelim staklom, ispred kojih je stajao čuvar u crnom, po Sofijinim rečima. Žamor koji je dopirao sa svih strana rekao je i Roberu, i Izari, i Alfredu, da je sada bilo 23.40. On otvori na telefonu ono što je trebalo da pokaže čuvaru i skrenu ka vratima, praveći se da se zagledao u telefon i da je pogrešio put. Vrata su pružala pogled na pistu sa trepćućim crvenim svetlima na kojoj je već počelo da se odvija nekakvo komešanje. Sa tog mesta mogli su da se vide obrisi malog helikoptera, ali nije mogao da se vidi ulaz u Hangar 4. Pre nego što je čuvar stigao da progovori, Alfredo podiže glavu i krenu samovuereno ka čuvaru. Čuvar je u rukama nosio automatsku pušku, a za opasačem imao je voki-toki.
“Mora da sam pogrešio put. Tražim toalet”, reče Alfredo.
Čuvar mu ne odgovori. Nije osećao opasnost od sedamdesetogodišnjeg čoveka naoružanog samo mobilnim telefonom.
“Izvinite, zagledao sam se u telefon”, nastavi Alfredo. “Jeste li videli? Izdali su nalog za hapšenje Horhea Robreda! Izgleda da je zarobio nekog ovde na aerodromu!”
Alfredo je pričao uzbuđeno, kao da je radoznali građanin koga zabavljaju ovakve vesti. Čuvar se promeškolji kad on krenu nazad, i tada se začu nerazgovetna graja iz njegovog voki-tokija. On se na to zabrinu, a Alfredo stade. Očigledno nije bila u planu nikakva komunikacija pre 23.45, jer se čuvar polako i oprezno zaokrenu da baci pogled na vrata koja je čuvao, i on bez sumnje nešto vide, jer je već u sledećem trenutku hitro protrčao pored Alfreda i nestao u daljini.
Alfredo kliknu dugme za slanje poruke i istrča na pistu, gde ga zapahnu neobično hladniji vazduh od onog na drugoj strani aerodroma. Čim je izleteo, on stade uza zid da sačeka Robera i Izaru, koji bi trebalo da se pojave svakog časa, i tada je video šta je to čuvar ugledao. Na stotinak metara odatle dva čoveka su se prepirala. Horhe Robredo i njegov tetovirani sluga žestoko su se svađali dok su obojica držala Anhela Ramireza za mišice. Mali helikopter kojeg je Alfredo mogao da spazi kroz vrata pre nekoliko minuta bio je zastrašujuće blizu Hangaru 4 i bio je lociran na mestu odakle je mogao da poleti. Alfredo je počeo da se brine jer Izare i Robera još nije bilo, a otkucalo je 23.43, ali ga je ono što se desilo obrahrivalo. Tetovirani je otkazivao poslušnost. Možda je saopštio Horheu situaciju sa vestima. Možda je hteo da ostave Anhela i pobegnu, jer su sada svakako kompromitovani i bez njega, a Horhe se opirao. Nije bilo šanse da ih čuje, iako su glasovi odzvanjali na čistini. Čuvar je takođe pobegao, kada je čuo upozorenje sa voki-tokija. Da li je čuvar kukavica ili je bio odan? A ako je bio odan, da li je neka velika karika u lancu takođe pobegla, pa je to neko preneo čuvaru?
Glasan zvuk ga prenu iz razmišljanja kada su Rober i Izara projurili kroz staklena vrata i obreli se pred njim.
“Bilo je i vreme!”, uzviknu Alfredo, i tad spazi da se Rober drži za rebro i otežano diše. On ga pogleda upitno, ali Rober odmahnu rukom.
“Gde su?”, prodahta Rober, a Alfredo pokaza rukom.
Koliko su mogli, Rober i Izara potrčaše ka njima i ostaviše Alfreda daleko pozadi, i tada ih tetovirani ugleda, a lice mu se izobliči od besa, i on hitro otrže Anhela od Horhea i prisloni mu pištolj na glavu.
“Ni korak dalje!”, vikao je, trudeći se da nadjača sve glasniji motor aviona.
Još minut ih je delio od trenutka poletanja. Horhe je uspaničeno gledao u svog najvećeg saradnika, a Rober i Izara beoše primorani da se naglo zaustave. Tetovirani je sada delovao kao čovek koji više nema šta da izgubi. Pilot je iz helikoptera nešto dobacivao, i Horhe se osvrtao ka njemu. Propeleri su krenuli da se vrte.
“Policija je na putu!”, viknu Izara. “Vreme je isteklo!”
To što je ona govorila Horhe Robredo je znao bolje nego bilo ko drugi. On se odjednom odvoji od druge dvojice i potrča ka helikopteru. Sve se desilo u par sekundi. Horhe je stigao do aviona, a tetovirani je, prožet ogromnim besom ka svom šefu, imao samo trenutak da odluči šta mu je činiti. Propeleri helikoptera bivali su sve brži i brži, i on se odrazi od zemlje sa Horheom Robredom u njemu. Ćelavi nadljudskom silinom gurnu malaksalog, vrlo verovatno i drogiranog, Anhela na zemlju, koji ostade nepomičan. Krupnim koracima je grabio ka helikopteru, i Rober i Izara krenuše trkom ka njemu. Jedan metak pohita kroz vazduh. Policije još uvek nije bilo na vidiku, već je Izara bila ta koja je ispalila metak ka propelerima, koji ih promaši. Ćelavi skoči i uhvati se za točkove helikoptera, koji je sada počinjao da se penje sve brže, a Izara je imala samo još jedan metak, i možda još sekundu da sve bude savršeno. Prošao je momenat kada ne bi bilo bezbedno za Anhela, a ako sačeka još malo helikopter će biti previsoko da bi to što namerava da uradi bilo bezbedno za putnike u njemu. Ona prestade da trči dok je Rober i dalje hitao ka Anhelu, zastade i nacilja, i promaši glavni propeler, ali pogodi repni. Helikopter krenu nekontrolisano da se vrti oko svoje ose, zajedno sa tetoviranim čovekom koji se odozdo grčevito držao, i potpuno izgubi stabilnost i poče da pada. Rober, koji je klečao nad Anhelom, ostade otvorenih usta od šoka kada se helikopter sruši na pistu i prevrnu, a ćelavac se onesvesti. Niko od njih nije bio svestan da su policajci nahrlili kroz ona staklena vrata i videli Izaru kako puca u propeler, i Izara pade na kolena, baci pištolj i podiže ruke u znak predaje, a policajci pod punom opremom samo protrčaše pored nje ka srušenom helikopteru. Rober je takođe ruke držao podignutim visoko iznad sebe, dok je čučao pored Anhela koji je sada bio bez svesti u njegovom naručju, u naručju čoveka s kojim ga je spojio samo jedan poziv, u gotovo komičnom snu dok se oko njega odvijala sva ta, kako bi Alfredo Dijaz to sročio, jurnjava.







