Sa druge strane linije

... 0
20.11.2026. | Triler

Prolog

Zažmurio je.

Iako se u mislima ponovo nalazio na improvizovanom masažnom stolu u Vijetnamu i dobijao vratnu masažu za koju je svake godine izričito zahtevao da bude uključena u aranžman, telom se nalazio za dugačkim pravougaonim stolom od tamnog mahagonija u još jednoj od onih dosadnih, ali odlično klimatizovanih soba za sastanke kakve se mogu naći u svakoj zgradi korporacije Sun.

Energija mu je dolazila i odlazila u ciklusima, a poslednji dan na poslu pred godišnji odmor predstavljao je pravo energetsko dno. Dobro bi mu došla ona masaža. Pored samog čina masaže, radovao se celom tom ritualu. Rukovaće se sa sićušnom starijom radnicom u spa centru, ona će jauknuti od njegovog stiska, a on će se tad setiti da nije trebalo da joj stisne ruku tako jako. Izviniće se, raskomotiti i leći na sto. Onda će osetiti njene izmučene ruke na svom vratu i znaće da je još jedna poslovna sezona zvanično gotova.

Trgnuo se kada je glava počela da mu pada unapred. Izgledalo je da niko nije primetio. Neki su bili još uvek udubljeni u ono što je čuveni poslovni mag, a ujedno i njihov nadređeni, Horhe Robredo, pričao, dok su neki bili još odsutniji mislima od njega. Možda su i oni imali svoje Vijetname. Za njih je imao više razumevanja, dok je za ove skoncentrisane imao više poštovanja. Za izlaganje godišnjeg izveštaja poslovanja firme nije imao strpljenja, što zbog njegove dosadne prirode, što zbog činjenice da ga je on sam užurbano dovršavao do kasno u noć. Blizina godišnjeg odmora izbacila je svu zainteresovanost za ono čime se bavi iz njega.

Kada je Robredo klimnuo glavom tršavom tehničaru, a ovaj kliknuo na dugme na zidu i tako smotao platno uvis, već je bio napola ustao iz svoje stolice i krenuo ka izlazu, ne otpozdravivši nikome osim mladom Pakistancu iz IT-a koji je stajao na vratima. Zgotivio je tog momka. Njihovi razgovori pokraj aparata za kafu s vremenom su postajali sve duži i duži, i tekli su bez bilo kakvog forsiranja s momkove strane, što mu je prijalo. Nije voleo da ljudi započinju duge razgovore sa njim bez preke potrebe.

Pakistanac ga je potapšao po ramenu i osmehnuo se.

„Lepo se provedi, Ramireze“, rekao mu je srdačno. „Neki od nas moraju i da rade.“

Anhel Ramirez mu je uzvratio osmeh.

„Ostajete samo ti i juka“, rekao je.

Pakistanac se nasmejao na tu opasku. Pre nekoliko meseci je Anhel u svojoj kancelariji kraj prozora zatekao iznenađujuće visoku juku koja je bacala najneobičniju senku na njegov radni sto. Poklon od firme za pet godina rada. Kroz dva minuta bila je postavljena na istom mestu u kancelariji preko puta, u IT-ju. Pakistanac ga je zatekao kako mu je ovaj podmeće.

„Poklon od firme za zaposlenje“, pravdao se tada Anhel i izašao pre nego što je ovaj stigao da odgovori.

Tako su se upoznali, a juka je postala simbol prijateljstva i jedna od onih šala koje nikad ne zastare.

„Zalivaću je svakodnevno“, uzvratio je Pakistanac sarkastično.

Lift se nije odazvao ni na treći Ramirezov pokušaj, a u drugi je upravo ušlo četvoro ljudi koji su ga prestigli dok je pričao s kolegom, pa im je odmahnuo rukom da krenu i pošao stepenicama nadole. Na devetom spratu okrznuo ga je čovek u crnom koji je žurio nagore. Devet spratova i biće na naprslom trotoaru Ulice uglja i sunca. Uglja nije bilo, a sunce mu je obasjalo lice i oznojilo ga u tih tridesetak sekundi koliko mu je trebalo do automobila u kome klima nije radila. Automehaničarska radnja biće pretposlednja usputna stanica pre odlaska na aerodrom i puta za Vijetnam. Poslednja će biti frizerski salon.

*

Sofija Gonzalez je obrisala znojavo lice već upotrebljenom maramicom. Kada bi svaki put koristila posebnu, potrošila bi sto komada na svakom putu do posla. Vrućina je bila nepodnošljiva, pa je iz dubine duše bila zahvalna na tome što je aerodrom Barahas i prostor za proveru putnika bio relativno dobro provetren.

        Pokazala je rukama sveže ošišanom čoveku sa pozlaćenom ogrlicom oko vrata i odgovarajućim satom da raširi ruke.

        „Anhel Ramirez“, pročitala je iz pasoša i predala ga kolegi koji je bio zadužen za pasoše.

        „Glavom i bradom“, odgovorio je putnik i poslušno raširio ruke.

        Pregledala ga je detektorom za metal dok je razmišljala odakle joj je poznat. Imao je gustu, savršeno podšišanu i sređenu crnu kosu i izraženu vilicu. Osim što se očigledno šišao na nekom skupom mestu, ni po čemu ga ne bi izdvojila iz mase da se u njoj nalazio. A opet…

        „Prođite napred.“

*

Ramirezov cilj bio je da zaspi pre uzletanja, ali povremeno glasno kašljanje njegovog podgojenog saputnika mu to nije dozvoljavalo. Nije shvatao kako ljudi dopuste sebi takvu zapuštenost. Čovek je bio njegovih godina, a ispunjavao je skoro dva sedišta. Ramirez nije propuštao dan u teretani. Osim kad je u Vijetnamu.

        Sa razglasa se čulo obaveštenje da avion poleće za pet minuta. Pet minuta da se pomiri sa činjenicom da nije poneo tablete za spavanje, a ni čepiće za uši.

Preporučeno

guest
0 Komentara
Povratak na vrh