Sa druge strane linije

... 0
20.11.2026. | Triler

2. poglavlje

Anhel se lagano prenuo iz sna kada je čuo da ga neko doziva. Nemoguće da je već prošlo tri sata i da stjuardese već prolaze s prvim obrokom. Nemoguće da nije osetio uzletanje. Promeškoljio se. Izgleda da su improvizovani čepići za uši od delova papirnih maramica odradili svoje. Zaspao je vrlo brzo nakon što se smestio u sedište. A sada ga je neko sasvim sigurno dozivao. Otvorio je oči i ugledao visokog brkatog čoveka u bež uniformi sa hiljadu džepova i policijskom kapom, koji mu je pokazivao značku. Izvadio je maramice iz ušiju.

“Anhel Ramirez?”, oglasio se brkati.

Anhel je klimnuo glavom.

“Moraćete da pođete sa nama.”

        „O čemu se radi?“, upitao je Anhel.

        Policajac je ćutao sve dok Anhel nije krenuo za njim.

        „Samo izvršavam naređenja, gospodine Ramirez.“

        Zastali su kada je Anhel shvatio da ga čovek vodi van aviona. Pogledao je na sat.

        „Avion bi već trebalo da krene. Gde me vodite?“

        Policajac je stajao na vratima, nesigurnog izraza lica. Posle trenutka koji se činio kao večnost prekinuo je neprijatnu tišinu.

        „Stići ćete u Vijetnam. Samo pođite.“

        Kad su obojica izašli iz aviona i spustili se niz stepenice na zemlju, policajac ga je uhvatio pod ruku. Anhel je počeo da gleda kako bi mogao da mu umakne, ali ovaj kao da je čuo njegova razmišljanja.

        „Ako se ne budete opirali, sve će ovo biti gotovo brzo.“

        Sproveo ga je kroz nekoliko dugih bezličnih aerodromskih hodnika, koji su imali toliko skretanja da je izgubio orijentaciju gde se nalazi naspram piste, sve dok nisu skrenuli u prostraniji hodnik koji je imao jedan stakleni zid. Tada je ugledao njegov avion kako se kreće i sprema za uzletanje. Baš kada je pošao da se pobuni, policajac ga je stegao jače i gurnuo ka bočnim vratima na suprotnoj strani, gde su se nalazila dvojica krupnih muškaraca sa tamnim naočarima za sunce. Policajac im je klimnuo glavom, a oni su mu uzvratili klimanjem, nakon čega se on udalji istim putem kojim je doveo Anhela.

        Momci uhvatiše Anhela za ruke. Jedan od njih pokuca na teška metalna vrata koja se otvoriše. Nalazili su se u velikoj četvrtastoj prostoriji bez prozora. Na bočnim zidovima nije bilo ničega, a zid suprotan ulaznim vratima bio je ukrašen ogromnim ogledalom i istovetnim vratima. Stražari se rasporediše na suprotne strane. Kada se kasnije Anhel u mislima vraćao na taj dan, i dalje nije umeo da objasni zašto se nije pobunio ili potrčao. Gde mu je bio instinkt za preživljavanje?

        Da se u sobi nalazio sto i stolice, ličila bi na klasičnu sobu za ispitivanje, ali u njoj nije bilo ničega. Način na koji su ga doveli ovde zbunjivao ga je. Uprkos svemu, nije delovalo kao da su hteli da mu naude.

Čuvari su izgledali kao blizanci. Prišao je jednom od njih. Nije izgledao naročito opasno. Da nije nosio te tamne naočare, i da nije bio sav u crnom i ozbiljnog izraza lica, izgledao bi čak i dobroćudno. Korejanac, pomislio je Anhel. Prišao je drugom Korejancu. i ovaj je gledao pravo ispred sebe i nije mrdao.

        „Zašto ste me strpali ovde?“, pokušao je Anhel da zvuči autoritativno.

        Korejanci nisu odavali znake života. Stao je ispred ogledala i prišao toliko blizu da mu je nos maltene dodirivao staklo. Pretpostavljao je da je u pitanju jedno od onih dvosmernih ogledala kakva se viđaju u policijskim stanicama. Pokušao je da vidi šta je to iza ogledala, ali bez uspeha. Napravio je krug po prostoriji, rukom prelazeći po zaslepljujuće belim zidovima. Svi su bili isti.

        Ogledao se. Nije izgledao tako loše. Malo izmoreno, ali ništa što par nedelja u Vijetnamu ne bi popravilo. Zagledao se u svoju frizuru iz nekoliko uglova, a onda je klimnuo glavom sam sebi. Ako su čuvari i mislili da je lud, nisu to pokazivali.

        Anhel nikada nije bio pričljiv. Više je bio jedan od onih koji čekaju da se situacija razreši bez potrebe za suviše razgovora, a progovaraju samo ako to nije moguće. Sada je počinjao da misli da to nije moguće. Osećao je da se znoji. Prostorija nije imala nikakvu ventilaciju, a Korejanci su nosili crne košulje s dugim rukavima.

        „Kako vam nije vrućina?“, upita Anhel obojicu istovremeno.

        Tada monotoniju prekinu otvaranje vrata pored ogledala. Čuvar se okrenuo u stranu, a u prostoriju je oprezno ušlo dvoje ljudi u tamnim uniformama. Čovek je bio namršten. Imao je upale obraze i isturenu bradu, a lice su mu krasili obrisi obrijanih brkova i brade. Žena je imala plavu kosu vezanu u rep i bistre plave oči. Oboje su nosili istovetne kravate, i imali su pištolje u kožnim opasačima. Kada je čovek upalih obraza podigao ruke i progovorio, Anhel je shvatio da im je pogrešno procenio držanje.

        “Shvatam da smo uzrokovali nepotrebnu frku, ali morate da razumete da samo radimo svoj posao. Anhel Ramirez, je li tako?”

        Anhel je polako klimnuo glavom. Čovek iz džepa izvadi značku.

        “CNI”, rekao je. “Ja sam Gael, a ovo je…”

        Žena ga prekinu.

        “Zahvaljujem na uvodu, ali osumnjičeni ne mora da zna naša imena.”

        “Osumnjičeni?”, pobunio se Anhel.

        Sada je osećao nervozu kako ga ispunjava. Šta ovo dvoje nameravaju da rade s njim? Zašto su ovako tajnoviti?

        “Ovako stoje stvari…”, počeo je Gael, ali ga koleginica ponovo prekinu.

        “Zadržaćemo vas do daljnjeg”, rekla je.

        “Zapravo samo želimo da razgovaramo”, ponovo je krenuo Gael. “Vezano je za korporaciju za koju radite.”

        “Razgovor će biti obavljen kada situacija to dozvoli, i biće snimljen”, nastavila je žena, ignorišući Gaelove primedbe. “Nakon razgovora ostaćete ovde dok naši izvori ne provere situaciju u potpunosti. Imaćete pravo na jedan telefonski poziv. Ako želite da poslušate moj iskreni savet, nemojte ga koristiti.”

        Gael krenu da se pravda.

“Bolje je da, radi vaše bezbednosti, što manji broj ljudi zna da ste ovde”, reče on.

        “Od toga nema opasnosti, ionako nemam koga da zovem”, rekao je Anhel, a onda samo što se nije ujeo za jezik.

        Zar CNI ovako privodi ljude na razgovore? Ne bi trebalo da im veruje, a posebno ne da im odaje informacije tek tako. Video je da su se zgledali.

        “Zašto ne bismo odmah razgovarali?”, upitao je Anhel. “O čemu se uopšte ovde radi? Zašto sam ja osumnjičen? Pošao sam na godišnji odmor, u Vijetnam!”

        “Pokušaj napuštanja države vam ne ide u prilog”, počela je žena, a Gael je opet podigao ruke.

        “Ništa mi ne bi bilo draže nego da odmah završimo s ovim, ali to nažalost nije moguće.”

        Anhel se još uvek koncentrisao na ženinu primedbu.

        “Napuštanje države? Potražite me u bazi podataka, ili gde već to radite, svake godine u ovoj nedelji putujem za Vijetnam. Ne bežim ni od čega!”

        “Proverićemo”, kratko je izustila. “Za vas je najbolje da sarađujete.”

        Tu poslednju reč izgovorila je polako i prenaglašeno, ali Anhel joj nije poverovao da će se sve ovo završiti tako bezbolno. Prostoriju je ponovo ispunila tišina. Anhel je osećao miris svog znoja. Ponovo je pogledao u čuvare, koji kao da se nisu znojili. Okrenuo se ka Gaelu.

        “Da li ću posle razgovora biti pušten?”

            “Ako sve protekne u najboljem redu.”

        “Znam šta to znači. U prevodu, imate pravo da odlučite da me pustite, ali i ne morate.”

        “Zašto bismo morali?”, oglasila se Gaelova koleginica. “Kada biste pročitali zbog čega smo vas ovde doveli, videli biste da ne moramo uopšte da vas pustimo. Do daljnjeg.”

        Ponovo je usporila govor.

        “Ono što ona hoće da kaže je…”, govorio je Gael, “…da naše kolege na terenu proveravaju neke stvari. Vrlo je moguće da ćemo vas na kraju samo poslati sledećim avionom za Vijetnam.”

        “Zašto mi ne govorite zbog čega sam ovde?”

        “Sve u svoje vreme. Uveravam vas da niste u opasnosti”, rekao je Gael.

        Žena se obratila jednom od čuvara.

        “Uzmi mu lične stvari.”

        Čuvar je prišao Anhelu, koji je instinktivno ustuknuo i počeo da se povlači ka zidu. Kada više nije imao gde, čuvar mu se potpuno približio, ali onda je samo ispružio ruku, s dlanom okrenutim nagore. Shvativši nagoveštaj, Anhel izvadi ono što je imao u džepovima. Ključeve od auta, novčanik i telefon. A onda se setio nečeg.

        Podigao je telefon.

        “Rekli ste da imam pravo na jedan telefonski poziv.”

        Čuvar je i dalje stojao ispruženog dlana. Ponašao se kao robot bez osećanja, stvoren samo da ispunjava naređenja. Anhel se pitao da li bi sve ovo išlo ovako da se pobunio i da ih je napao.

        “A vi ste rekli da nemate koga da pozovete”, rekla je žena.

        “U redu je”, rekao je Gael. “Obavite to tako da vidimo šta radite.”

        Anhel je progutao knedlu u grlu. Blefirao je. Zaista nije imao koga da pozove. Ni sa kim od rodbine nije bio blizak. Nije imao ni ženu, ni decu, ni braće ni sestara. Trebalo je da uzme broj od onog Pakistanca. Poznaju se par meseci, a ne zna mu broj telefona. Zapravo, ne zna mu ni ime. Jedini razlog što zna da je ovaj iz Pakistana jeste što mu je pisalo u dokumentima. I dalje je držao telefon ispred sebe.

        “Nemamo ceo dan”, rekla je žena iz obaveštajne službe.

        Zaista nije imao koga da pozove. Da li da im samo preda telefon i nada se najboljem? Nešto iznutra mu je govorilo da ga neće pustiti posle razgovora. Nije bio siguran ni da li će razgovora uopšte biti, ili je to samo paravan. Nikome nije verovao, čak ni dobroćudnom Gaelu. Morao je da požuri. Otključao je svoju Motorolu i ušao u listu skoro pozivanih brojeva. Bili su to uglavnom brojevi kompanija koje je pozivao vezano za posao. Ništa što bi mu u ovoj situaciji bilo od koristi. Osim broja koji se crvenio pri vrhu. Bilo je to obaveštenje o propuštenom pozivu. Mora da mu je telefon zazvonio dok je dremao u avionu.

        Razmotrio je mogućnosti. Nepoznat broj. Postojala je podjednaka mogućnost da to bude neko koristan, kao i da bude obična promocija Telekoma. S druge strane, ostao bi bez svog prava na poziv, što je bilo jedino pravo koje su mu dali. Ostao bi bez bilo čega što je iole ličilo na neku vrstu plana. Rizikujući da ispadne budala pred pripadnicima vodeće španske obaveštajne službe, uradio je ono što mu je jedino bilo preostalo. Naglašenim pokretom, da bi jasno mogli da vide šta radi, okrenuo je broj.

Preporučeno

guest
0 Komentara
Povratak na vrh