9. poglavlje
Izara je klečala nad momkom i prebirala po njegovim džepovima dok je Rober i dalje stajao ukočen.
“Ja sam kriv, zakasnio sam. Da nisam zakasnio…”
“Da nisi zakasnio, možda bi sad ti ležao ovde pored njega. Pomogni mi da mu skinemo jaknu.”
Izara je pričala službenim tonom i kao da je radila na autopilotu, bez ikakvih emocija, a Rober se trgnu i tek tad primeti da je Pakistanac nosio jaknu na trideset stepeni.
“Ne treba, uspela sam”, izusti ona kad je Rober stigao da se sagne.
“A pantalone?”
“Nema džepova na pantalonama.”
Izara je smotala jaknu i krenula ka izlazu iz uličice.
“Izara!”, povika Rober i krenu za njom. “Samo ćemo da ga ostavimo ovde?”
Hodali su jedno pored drugog.
“Nema ničega u rukama. Nema ni rupe od metka, nije upucan. Prati me.”
Rober je još pokušavao da svari šta se to desilo kada su se obreli pred parcelom elektronskog otpada, koja se nalazila u širokoj i dugoj slepoj ulici. Pred njima su bile poređane sedam-osam metara velike gomile smeća, starih elektronskih uređaja i bele tehnike. Izara je krotila put kao da ovde boravi svakodnevno i zaustavila se tek kada su se našli u krugu gomile đubreta u obliku potkovice, uz đubretom isprljani zid zgrade za koju je Rober pretpostavljao da je zgrada sa kancelarijama. Sada su bili zaklonjeni sa svih strana.
“Imaš li džepni nožić?”, upita Izara.
“Ukrala si mu jaknu!”
“Ako sam u pravu, jakna je i bila za tebe. Ako nisam u pravu, svejedno mu neće trebati.”
Rober nije imao džepni nožić, ali primeti da parče starog bojlera ima oštre ivice.
“Hoće li ovo poslužiti?”, upita on.
Vrata bubnja neke stare veš mašine se otvoriše kad je izvukao parče bojlera, i lupiše ga po glavi.
Izara bez reči preuze komad metala, a onda čučnu i poče da obrće jaknu.
“Evo ga!”, uzviknu ona.
Pronašla je nešto nalik na izbočinu u postavi jakne. Rober čučnu pored nje u trenutku kad ona raseče postavu, iz koje je ispao USB disk. Na disk je bio zalepljen papirić sa natpisom “H4”. Oni se pogledaše.
“Idem po auto, sačekaj me ovde. Parkiraću se kod one ograde”, reče Izara.
“Gde idemo?”
“Tamo gde možemo na miru da pregledamo šta se ovde nalazi.”
Ona mu dade USB.
“Čekaj malo, ja sam begunac! Traže me”, pobuni se on.
“Ovde niko ne dolazi, a širina je takva da ćeš videti ako neko krene ka tebi. Ali niko neće krenuti.”
Uvidevši Roberov pogled, ona uz osmeh dodade:
“Biti u policiji ima svoje povlastice.”
Narednih deset minuta Rober je čekao unutar potkovice od otpada, dok je jedini zvuk bio frižider koji je ispuštao gas i besomučno šištao. Seo je uza zid i gledao u svoje odraze oko sebe. Crni ekrani televizora mutno su odražavali njegovo pomalo ispijeno lice. Ponovo je osetio mučan bol u rebrima u trenutku pada adrenalina i udara realnosti. Zašto je Pakistanac morao da umre? Uhvaćen na prepad ispred kluba koji je služio kao paravan za ko zna šta. Ako su znali za njihov sasatanak, neko je imao uvid u njihove korake.
Pogledao je u svoje prljave dlanove i u USB disk u ruci, svestan stiska panike koji je osetio kad je ugledao beživotno telo u uličici. Sinoć je pio pivo sa bratom i pričao o običnim stvarima, a sad je beskućnik sa poternice i jedan od osumnjičenih za proneveru. Da li ga je Tomas zvao? Da li mu je išao na kuću? Ovo mora da se završi što pre.
Bio je glup. Zar je mislio da Pakistanac može da sprovede ovako nešto, a da niko u firmi ne posumnja ništa? Da li je isto tako glup što misli da će on i Izara moći sve da izvedu bez privlačenja pažnje? H4. Šta god da je značila ta oznaka, to je bio njihov ključ.
Učinilo mu se da čuje zvuk motora, pa polako ustade uz bolnu grimasu. On žurno krenu ka kolima, speman da konačno sazna šta se krije na tom disku.
*
Dok je Izarin auto vijugao napuštenim industrijskim zonama Madrida, Rober je sedeo na suvozačevom sedištu, stiskajući disk u znojavoj šaci. Nakon što su napustili okolinu otpada krenuli su kroz zonu sa mnogo više saobraćaja, a grad je delovao potpuno normalno. Ljudi su se rashlađivali u kafićima, a bilbordi su nudili letovanja, dok se za njega svet sveo na ono što drži u ruci i ženu koja je smireno držala volan.
“Stigli smo”, reče Izara skrećući u podzemnu garažu starog, napuštenog stambenog bloka čije su fasade odavno krenule da se raspadaju.
“Prostor je u vlasništvu bivšeg kolege iz inspekcije koji je u penziji.”
Izašli su iz automobila u polumračnu prostoriju koja je mirisala na vlagu. Izara izvadi privezak sa bar dvadeset ključeva.
“Pobogu, od čega sve ti to imaš ključ?”, upita je Rober.
“Biti u policiji…”, krenu ona, i otključa vrata omanje prostorije koja je ličila na staru naplatnu kućicu.
Unutra je bio šalter sa navučenim roletnama, rasklimatani sto, stolica, metalni ormar i neko staro kućište. Na stolu je bila upekla mrlja od kafe, koju ona prebrisa onoliko koliko je mogla.
Ona iz torbe izvadi laptop i stavi ga na sto, i oboje se nagnuše nad njega. On krenu da traži port za USB kad oseti dodir na nadlaktici. On je pogleda.
“Robere, ako želiš da se povučeš…”
“…onda je trebalo da to uradim na vreme. Evo ga.”
On ubode USB, i na ekranu se pojavi prozor sa jednom jedinom fasciklom. Osećao je kako mu srce bubnji u grlu.
U fascikli se nalazio video-fajl nazvan po oznaci datuma i vremena. Rober ga pusti.
Slika je bila zrnasta, snimljena sa visoke sigurnosne kamere nepoznate prostorije. Pred njima se ukazalo nešto nalik na prostrani, zatvoreni privatni hangar, osvetljen jakim reflektorima, dok je na sredini prostorije, vezan za stolicu, sedeo čovek u pocepanoj košulji. Glava mu je bila klonula, ali ga je Rober prepoznao.
“Živ je”, prošaputa on.
Izara nije progovarala, ali joj se vilica stegla. Pojačala je zvuk. Jedino što se čulo bilo je tiho zujanje ventilacije, a onda se činilo da se čuju neki udaljeni glasovi.
U donjem desnom uglu nalazila se oznaka datuma i vremena, koje se ažuriralo svake sekunde. Snimak je bio od prethodne noći, iza ponoći. U gornjem desnom uglu nalazila se oznaka H4.
Nakon par trenutaka u kadar su ušla dvojica muškaraca. Jedan od njih bio je čovek sa prepoznatljivom okruglom tetovažom na vratu koja se jasno ocrtavala pod sjajem reflektora. Ovaj drugi nosio je skupo odelo i Rober i Izara se ponovo pogledaše, sa jednom mišlju u glavi – Horhe Robredo.
Veliki poslovni mag i vođa korporacije je prethodne noći lično obilazio meto gde je Anhel bio zatvoren.
Izara pauzira video.
“H4. Onaj račun koji si mi poslao da proverim”, recitovala je. “Privatna kompanija za logistiku registrovana za prevoz specijalnih tereta, sa adresom na aerodromu Barahas.”
“Misliš da je Anhel sve vreme na aerodromu?”
“Ovo liči na hangar. Hangar 4! H4!”
Ona ponovo pusti video. Zvučni zapis bio je izuzetno niskog kvaliteta. Robredo je pričao sa tetoviranim i žustro gestikulirao, a Anhel se nije mrdao. U jednom trenutku se Robredo sagnu i nađe se licem u lice sa Anhelom. Izgledalo je kao da razgovaraju, a onda se snimak prekinu. Bilo je nemoguće čitati im sa usana, što zbog ugla kamere, što zbog kvaliteta slike.
“Moramo ovo da objavimo!”, uzviknu Rober.
Video je da Izara razmišlja.
“Rekao si da ti je Alfredo ostavio uputstva kako da ga nađeš. Mislim da je vreme da to uradimo. On može da progura ovo tamo gde treba, a možda ima veze i na aerodromu.”
“Ali… i sama si videla papire. Ja sam ih pregledao sto puta. Nemam blage veze gde bi on mogao da se skriva.”
Ali Izara je već listala slike papira na laptopu.
“Ovaj je prazan”, reče ona dok je pokazivala Roberu sliku praznog papira.
“Da… Pa, skoro prazan. Ima tu mrlju od kafe.”
Ona otvori neki program koji Rober do sad nije video, i uveliča mrlju znatno više nego što bi to mogla na telefonu, i znatno više nego što bi Rober mogao da zagleda svojim okom. Što je mrlja bila veća, i zauzimala veći deo ekrana, sve više je poprimala nekakav zvezdasti oblik.
“Pre bih rekla da je u pitanju zvezda nego mrlja”, reče Izara.
Rober se mrštio. Sada je mrlja ispunjavala ceo ekran, i jasno je ličila na zvezdu braon boje. Rober je neko vreme gledao u zvezdu, a onda mu sinu.
“Zvezda! On je u naselju Zvezda!”, povika on.
Izari oči zasijaše dok je vraćala sliku u prvobitnu veličinu. Velikom brzinom baratala je programima, a krajnji rezultat beše mapa tog madridskog naselja preslikana preko slike papira sa mrljom. Mesto gde je sićušna mrlja, koja ponovo više nije ličila na zvezdu, padala na mapu, bilo je potpuno zeleno. Bila je to krošnja jednog drveta u parku.
“Drvo?”, bila je zbunjena Izara, a onda se ponovo baci na posao, i minut kasnije preko mape bila je preklopljena putanja madridskog metroa, a tačno preko drveta stajala je oznaka za stanicu.
Izara je pokazivala Roberu na ekran.
“On je tu. On je tu!”, govorila je uzbuđeno.
Rober na trenutak nije znao šta da kaže. Znao je da se ovoga sam nikada ne bi setio. Ipak, teorija je i dalje bila neproverena.
“Ali… ne može da se skriva u metrou!”, reče on.
“To je trenutno sve što imamo.”







