Sa druge strane linije

... 0
20.11.2026. | Triler

8. poglavlje

“Ozblijno?”, prošaputala je Izara dok se smeštala za šank pored Robera.

Sedeli su u pabu nedaleko od Roberove zgrade, a Rober je ispijao pivo.

“Treba ubiti sat vremena”, odgovori on.

Pab je bio prazan, a rok iz sedamdesetih glasno je ispunjavao vazduh. Tinejdžerka koja je radila za šankom u dnevnoj smeni beskrajno je skrolovala po svom telefonu, sedeći na jednoj od barskih stolica podalje od Robera i Izare.

“Prijateljstvo s tobom donosi samo stres”, reče ona.

“I ti si meni nedostajala.”

Rober ispi i poslednji gutljaj i okrenu se ka njoj.

“Papiri.”

“Papiri?”

“Oni papiri koje mi je Alfredo dao. Ostavio sam ih u stanu.”

“Misliš da ima nečeg značajnog u njima? Oboje smo ih pregledali.”

“Celo njegovo istraživanje je u njima. Neko pametniji od nas mogao bi da ih protumači bolje nego ti i ja. Uostalom, rekao mi je da ti papiri sadrže i podatke kako da ga nađem, a takođe mislim da su mi zbog njih opljačkali kancelariju.”

“I ostavio si ih na stolu?”

“Nisam rekao da su na stolu.”

“Robere!”

Šankerka im priđe, a Rober joj odgovori pre nego što je stigla da postavi pitanje.

“Još dva velika točena.”

“Mogu i sama da naručim, hvala ti.”

Devojka progovori.

“Onda?”

“Još dva velika točena”, reče Izara, a Rober se nasmeja.

“Možeš li da odštampaš papire da ih ponovo pogledamo?”

“Neki od nas razmišljaju unapred, Robere. Odštampala sam ih.”

Rober se ozari.

“Pa, to je odlično! Jesu li ti u kolima?”

“Ne, u stanu su mi, ispod činije sa voćem. Naravno da su mi u kolima!”

“U redu, zabrljao sam!”

Rober podiže ruke u znak odbrane, a onda ih u pravi trenutak upotrebi da obuhvati dva piva koja su pristizala. On ih spusti na šank i zahvali se devojci koja ih je uslužila.

“Izara!”, poče on, pa nastavi kada se uverio da je devojka nastavila sa skrolovanjem. “Shvatam da je ozbiljno, u redu?”

Baš u tom trenutku na radiju se prekinu muzika zbog najvažnijih vesti, a oboje se trgoše na ime Anhela Ramireza. Rober pogleda naviše u televizor koji je bio zakačen tik ispod plafona.

“Hej!”, uzviknu on. “Hej, izvini, pojačaj ton na trenutak.”

Pokazivao je prstom na televizor i devojka slegnu ramenima, ugasi radio i pojača ton. Pred njima se ukazivala Anhelova slika.

          “…se traži zbog pronevere novca…”

        “To je laž!”, uzvikivao je Rober, dok je Izara samo sleđeno gledala u ekran, na kome se sada nalazila Roberova slika.

        Rober brzo pogleda u devojku i vide da ona i dalje gleda u telefon.

        “…ako neko vidi Ili čuje, molim vas da ne oklevate i da…”

        Rober promeni kanal i zahvali Bogu na rasponu pažnje današnjih tinejdžera.

        On prepriča Izari njegov razgovor s Pakistancem dok je gasio telefon. Ona je na sve reagovala kao da joj sada sve ima smisla u glavi, ali nije ništa govorila, od čega se Rober iznervirao, ali ni on ništa nije rekao.

        “Idemo zajedno”, rekla je naposletku.

        Sada se Rober osećao malo bolje. Ovo je bio prvi put da ga nije terala da odustane od svega, iako je nešto potencijalno opasno i krupno stajalo pred njima, i još je pristala da krenu zajedno.

        “Moraš da budeš negde iza ugla. BIo je dovoljno preplašen kad sam ja pričao s njim. Ne bih hteo da se dodatno uplaši kad vidi da nas je više. On izgleda kao da je u stanju konstantnog straha.”

        “Pa, rekla bih da je to normalna reakcija na neku ovakvu situaciju.”

        “Život bi bio strašno dosadan da smo tako normalni, zar ne?”

        Izara se nasmeši i pogleda na sat.

        “Kasnimo!”

*

        Par momenata nakon što se odvojio od Soldevile, Rober se nalazio na početku one uličice gde je pre neko veče zaradio povredu rebara.

        Te noći istraživao je tajni klub čiji su članovi bili uticajni ljudi, u koji je ulaz bio upravo u toj uličici. Te noći je takođe saznao kako prolaze oni koji kažu pogrešnu šifru za ulaz.

        Rober se prilično iznenadio kada je Pakistanac od njega tražio da se sastanu baš na toj adresi, ali je rešio da ga o klubu ispita ako ostane vremena za to. Osećao se dosta sigurnije znajući da je Izara s njim, iza ugla, i sigurno se kretao ka dubini uličice i ulazu u klub, ali Pakistanca nije bilo ni na vidiku, a Rober je kasnio već sedam minuta.

        Kada je video adresu, pomislio je da se podrazumeva da će se naći u uličici, ispred vrata, a ne u klubu. Pakistanac je morao da zna da Rober nikako ne može da zna šifru. Sada je Rober stajao tačno ispred vrata, pored neprobojnog zida velikih metalnih kanti, koje nisu pražnjene od njegovog prošlog dolaska, i razmišljao o tome da li će stvarno morati da zadobije još jedan udarac u rebra, i da li će obezbeđenje kluba dva puta zaredom biti toliko velikodušno da mu dopusti da se izvuče samo s tim.

        Podigao je ruku da pokuca, a onda je ponovo spustio. Možda je momak samo kasnio. Za nekog ko je onoliko na ivici nerava nije nemoguće da zakasni, sada već koliko, devet minuta. Sačekaće ga.

        Izara je izvirila iza ugla, a Rober joj pokaza palac gore, na šta ona prevrnu očima, a onda se naglo uozbilji. Rober nije znao zašto, ali mu se celo telo naježi kada je ona krenula ka njemu.

        “Šta to radiš?”, prošaputa iako je i dalje bila suviše daleko da ga čuje.

        Ona je sada već trčala ka njemu i pokazivala mu da stane uza zid. Držala je pištolj u rukama, a Roberu je trebalo još par sekundi da shvati na šta mu to pokazuje. Pokazivala mu je na nešto što je virilo iza svih tih kanti. Pokazivala mu je na nogu nesrećnog Pakistanca, koji je ležao mrtav duž zida uličice.

Preporučeno

guest
0 Komentara
Povratak na vrh