Sa druge strane linije

... 0
20.11.2026. | Triler

7. poglavlje

Veliki poslovni soliter uzdizao se nad Ulicom uglja i sunca, a Rober je stajao prekoputa ulaza, nameštajući kragnu košulje i prebirajući po glavi priču koju je pripremio. Iz džepa pantalona izvukao je vizitkartu Anhela Ramireza i pažljivo je prešao palcem preko ugla da ga izravna.

Krenuo je preko ulice, izbegavajući usporeni gradski saobraćaj. Kada je zakoračio na mermerni plato ispred glavnog ulaza u korporaciju Sun, a automatska klizna vrata otvorila su se pred njim uz tihi šum mehanizma.

Unutrašnjost je bila prostrana, minimalistički uređena i tiha. Pod od svetlog poliranog granita presijavao se pod reflektorima sa visokog plafona, a u prostranom holu nije bilo nikoga osim dvojice radnika obezbeđenja u crnim odelima, koji su stajali pored masivnog recepcijskog pulta za kojim niko nije radio.

Napravio je nekoliko koraka ka unutrašnjosti, osetivši kako ga hladan vazduh iz moćnih klima uređaja zapljuskuje po licu.

“Dobar dan”, obrati im se on, trudeći da zvuči što opuštenije. “Tražim Anhela Ramireza. Finansijski sektor, pretpostavljam?”

Krupniji čuvar, čije su se mišićave ruke ocrtavale kroz tesan sako, odsečno zakorači napred, dok je drugi stajao nepomično.

“Gospodin Ramirez nije tu”, reče on dubokim glasom koji je odzvanjao praznim holom. “A privatni posedi korporacije Sun nisu otvoreni za nenajavljene posete.”

“Znam da je na godišnjem odmoru, ali imam hitnu poruku za njega”, nastavi Rober, praveći još jedan korak, “Samo bih da ostavim dokument na njegovom radnom stolu…”

Pre nego što je uspeo da završi rečenicu, krupni čuvar ga grubo uhvati za podlakticu, od čega je Robera ponovo zabolelo rebro, pa se on malo iskrivi. Drugi čuvar mu je prišao s leđa, blago ga gurnuvši u pravcu izlaza.

“Rekao sam vam… Gospodin Ramirez nije ovde.”

Rober pogleda unaokolo. Dva lifta i dva para stepeništa bila su jedini put iz ove prostorije. Nije imao izbora, a ni bilo kakve garancije da će se izvući ako jurne stepenicama.

“Hej, polako!”, reče on uspravljajući se. “Otići ću.”

Čuvar popusti stisak, i pustiše ga da izađe.

“Vredelo je pokušati”, promrmlja on sam sebi.

Osmatrao je imanje dok je hodao po vrelom suncu, ali nije primetio nijedan drugi ulaz, a ni dvorište. Njegov telefon tada zavibrira, i on ugleda poruku od Soldevile.

Poruka je sadržala neki broj telefona, pored kog je napisala: “Poslednji Anhelov poziv pre vašeg razgovora. Našla sam ga na listingu. Pripada nekom Pakistancu koji radi u IT sektoru u Sun-u. Srećno.”

Bez previše razmišljanja, okrenuo je broj i odmakao se u stranu, sakrivši se u senku jednog malog kioska. Zazvonilo je par puta pre nego što je neko podigao slušalicu.

“Da?”, čulo se.

“Zovem u ime Anhela Ramireza. Tvoji prijatelji iz obezbeđenja upravo su me izbacili napolje. Moramo da razgovaramo.”

Reči koje su izletele iz Robera pratila je tišina od nekoliko sekundi, isprekidana disanjem.

“Ja… ja ne znam o čemu pričaš. Anhel je na odmoru.”

Rober je čekao. Upravo je bio prišao zgradi iz druge ulice i primetio da ipak postoji drugi ulaz. Još jedna metalna vrata koja su izlazila na manje prometnu ulicu. Iznad njih pisalo je SERVISNI ULAZ.

“Slušaj, nemoj više da me zoveš…”, reče Pakistanac.

“Slušaj ti mene. Ako misliš da si bezbedan samo zato što sediš unutra, varaš se. Anhela su odveli ljudi iz obaveštajne službe, a ti si njegov kolega. Misliš da će tebe poštedeti? Nađimo se iza zgrade, kod servisnog ulaza.”

Rober prekinu vezu. Sada je ostalo samo da Pakistanac prihvati blef, a Rober se pitao koliko je to zapravo i bio blef. Opazivši kamere iznad vrata, prešao je ulicu. Dok je stajao u senci metalne nadstrešnice, čekajući duže od pet minuta i već gubeći nadu da će se momak pojaviti, zadnja vrata su se odškrinula, a iz mraka unutrašnjosti provirio je mlad momak sa slabašnom bradom i zalizanom zift crnom kosom.

Sačekao je da mu momak priđe, a onda su krenuli niz ulicu jedan uz drugog, ne govoreći dok se nisu našli van dometa kamere. Skrenuli su za ugao.

“Poludeo si! Šta tražiš ovde?”, panično progovori momak.

“Anhel je pre nestanka morao da ostavi neke tragove.”

Videlo se da je momak bio uplašen, a Rober je rešio da mora da igra na tu kartu.

On zastade i uhvati Pakistanca za ramena.

“Šta je Anhel uradio? Zbog čega je priveden?”

“A-Anhel je…”

Rober vide kako mu se zenice šire i oslabi stisak, a on nastavi.

“Provalio je u bazu podataka jer je posumnjao u verodostojnost nekih finansijskih izveštaja! Pristupio je nekim fajlovima koji su sad obrisani!”

“Da li imaš kopije tih fajlova?”, prošaputa Rober.

Pakistanac je odmahivao glavom.

“Na vašoj sam strani, čoveće!”, uzviknu Rober.

“Nemam kopije, ali znam ko je izdao nalog za brisanje.”
        Rober ga pusti.

“Kako znaš?”

Pakistanac je oklevao, pa Rober pokuša da ga ohrabri.

“To je jedini način da ga spasimo!”

“Pokazaću ti”, reče on, i izvadi telefon iz džepa.

Čim je otključao telefon, Rober je na ekranu video da mu ovaj pokazuje adresu.

“Daj mi sat vremena”, reče Pakistanac, a Rober shvati da mu je adresa vrlo dobro poznata.

*

        Rober je bio na par minuta od svoje zgrade kada mu zazvoni telefon. Ignorišući da je u pitanju nepoznat broj, i pretpostavljajući da je verovatno Soldevila, on se javi, a poznat glas njegove prijateljice istražiteljke ga odmah prekinu.

        “Upravo nam je stigao direktan nalog iz vrha CNI-ja da se Anhelov nestanak, ako bude prijavljen, ignoriše. i da mu se ne pridaje značaj. Stvarno je vreme da prestaneš da se petljaš u sve to.”

        “Mislim da je prekasno za to”, odgovori Rober.

        Nalazio se na mestu sa kog je jasno mogao da vidi ulaz u svoju zgradu, ispred kog je bio parkiran crni terenski džip. Znao je ko sedi unutra. Zaseda je bila postavljena.

Preporučeno

guest
0 Komentara
Povratak na vrh