Sa druge strane linije

... 0
20.11.2026. | Triler

11. poglavlje

“Jeste li vi normalni?!”, vikao je urednik, stišavši se u pola rečenice uz jedan oprezan pogled ka ulaznim vratima.

Upravo su mu bili ispričali šta se nalazi na USB disku.

“Imate ovakve dokaze i hoćete lično da spašavate tog čoveka? Ovo će završiti posao umesto vas!”

Rober je odmahivao glavom.

“Moramo da ga spasimo”, reče on.

Urednik ustade i poče da šeta po sobi.

“Skrenuli ste s uma, oboje.”

Ipak, izgovorio je to neznatno drugačijim, pomirljivijem tonom nego malopre.

Izari zavibrira telefon, i ona se namršti na ekran.

“Šta je bilo?”, upita je Rober.

“Poznaješ li… ovog čoveka?”, ona otvori sliku na telefonu. “Poslao mi je poruku.”

Rober ugleda sliku radnika sa benzinske stanice na putu za Serasines i klimnu joj glavom. Ona sede pored Robera i pokaza mu sadržaj poruke, dok je urednik virio kroz roletne ka ulici. Pored poruke, Izari je stigla i slika nekakvog papira koji kao da je slikan kroz staklo. Na njemu je pisalo Raspored redovnih kontrola piste, ispod čega je bilo upisano više vremenskih odrednica.

“Ovo mu je bilo na suvozačevom sedištu dok sam mu sipao gorivo”, pročita Izara naglas.

Rober joj ispriča za ćelavca i radnika na pumpi.

“Nešto je dopisano u uglu, vidi”, reče ona.

I zaista, u samom donjem desnu uglu papira neko je dopisao 23.45.

“Misliš da ga tad voze?”, upita Izara.

“Tad će ga izvesti na pistu”, začu se glas iznad njih. “Budite sigurni u to.”

Oni se trgnuše. Nisu ni videli da im je urednik sada stajao nad glavom.

“Moraćemo da ga pokupimo baš kada ga budu izvodili”, reče urednik, a Rober je mogao da se zakune da je video obrise smeška na njegovom licu.

“Šta?”, upita ih urednik. “Nije kao da imam izbora”, gunđao je.

Rober se priseti nesrećnog Pakistanca, koji je možda još uvek ležao među kantama na drugom kraju grada, koji je tek tako ubijen jer je njuškao više nego što bi smeo, i shvati da su do sada imali puno sreće, i da nema garancije da će tako biti i večeras. Ipak, stvari su krenule na bolje. Da im se urednik nije pridružio, bili bi tu samo on, sada državni neprijatelj, i Izara, koja je možda već i proterana iz policije, koliko znaju. Ovako bar imaju čoveka za kim se ne traga intenzivno, i izgleda da formiraju neki početni plan. Reči mu maltene izjuriše.

“Moraš odmah na areodrom”, reče uredniku.

“Da, pomoći ću vam, hvala na pitanju, ali ići ćemo zajedno”, odgovori on.

“Ma ne, ne da spašavaš Anhela, moraš da uradiš nešto drugo.”

*

        Alfredo Dijaz prišao je ženi kojoj je ime pisalo na kartici zakačenoj za košulju koju je nosila. Približio joj se čim je krenula nekuda sa svog mesta za pultom gde se kupuju karte.

        “Sofija?”, poče on.

        “Da? Kako mogu da vam pomognem?”

        Sofija se predusretljivo smešila po automatizmu, kao što je morala da radi nebrojano puta dnevno.

        “Hodajte sa mnom, molim vas. Gledajte napred. Moj prijatelj je bio ovde. On kaže da ste prepoznali Anhela Ramireza kad je prolazio pasošku kontrolu.”

Alfredo vide kako joj se lice na trenutak zgrči, ali je nastavila da hoda.

“Od izuzetne je važnosti da mi kažete odakle ga se sećate.”

Rober je insistirao da Alfredo iz nje izvuče tu informaciju.

“Ja…?”, izusti ona, odmahujući glavom, a Alfredo je prekinu.

“On je u opasnosti. Ako postoji način da mu pomognemo, treba nam što više informacija.”

Ona skrenu ka nekom bočnom izlazu iz ogromnog hola, a Alfredo pođe za njom.

“Šta ako ono što znam o njemu može da ga uvali u nevolju?”, upita ona.

Alfredo podiže obrve, ali ona to nije videla, jer je baš tad otvarala vrata. On prođe zs njom i stade pored nje na nekakav plato pokriven velikom nadstrešnicom.

“Biće u mnogo većoj nevolji ako ništa ne preduzmemo.”

Ona sede na betonski izbačeni deo zida nešto viši od prosečne klupice, i Alfredo joj se pridruži.

“On je dobar čovek. Pomogao mi je… pa, mojim roditeljima. Ja sam bila mala, imala sam tri godine, zato ga se nisam odmah setila, ali sam ga prepoznala. Radio je s mojim ocem. Mi… Proveli smo prelepo leto u malenoj kući u prirodi, ja nisam ni imala pojma da imamo problema s novcem. Otac je dobio otkaz, a majka nije mogla da radi zbog problema s nogom, i morali smo da se iselimo iz stana gde smo stanovali. On nam je dao ključeve od svoje vikendice gde smo proveli nekoliko meseci. Zaista nam je mnogo pomagao.”

“Zašto bi ga to uvalilo u nevolju?”

“Kasnije smo saznali da on nije baš… imao pravo na tu kuću. Država ju je zaplenila, a on nas je uselio tamo. Kuća je bila izolovana, pa nas nisu proveravali, sve do tog poslednjeg dana. Došao je i rekao nam da moramo podhitno da odemo odatle. Ispričao nam je sve. On je samo hteo da nam pomogne, i pomogao nam je. Otac je uspeo da se zaposli i uštedeli smo malo para da nađemo drugi stan. Ironično ali, meni je to leto bilo jedno od najlepših u životu.”

Alfredo poćuta na trenutak.

“Zaista, zvuči kao da su mu namere bile dobre. Zašto bi vam tako pomogao?”, upita on.

“Ne znam. Nikad nisam saznala. Moji roditelji su umrli u međuvremenu.”

“Žao mi je.”

“Kako god bilo… Pomogao je kolegi s posla i izložio se dodatnom riziku, dok je bez sumnje imao i svojih finansijskih problema. Država ne zaplenjuje imovinu tek tako.”

“Pa… hvala ti, Sofija”, reče Alfredo pomalo razočarano. Nadao se da će Sofija pružiti mnogo korisnije informacije od onih o Anhelovom karakteru, i od priče iz njenog ranog detinjstva. Preostalo je jedino da on njoj oda deo informacija, da je zaintrigira.

“Včeeras u 23.45 će biti odveden negde. Možda će ga ubiti. Danas su već ubili jednu osobu za koju znamo.”

“Ubiče ga? Ali…”

“Nije ništa skrivio, koliko znamo. Okrutan je ovo svet.”

On napravi pauzu radi dramskog efekta.

“Anhelu treba naša pomoć. Hoćeš li nam pomoći?”

Sofiji je bilo drago što nema nikoga oko njih, jer su suze krenule da joj se slivaju niz lice. Alfredo je saosećao s njom. Ta devojka nije imala ni trideset godina, a borila se sa samom sobom, njena empatija vodila je bitku sa strahom od nepoznatog, i sve je to izbijalo na površinu u suzama. Ona obrisa lice kragnom svoje radne uniforme, a Alfredu se već tad činilo da je odlučila, ali nije mogao da bude siguran.

“Kako nameravate da to izvedete?”, upitala ga je.

Alfredo se nasmeši.

“To ćemo morati zajedno da razradimo.”

Preporučeno

guest
0 Komentara
Povratak na vrh