13. poglavlje
Izara je izašla iz sobe za saslušanje i povela Robera ka sobi za pauzu, gde je obično ispijala kafu. On napravi grimasu kada je sedao na stolicu, indisponiran tesnim zavojem koji ga je stezao oko struka.
“Moraće da ga zadrže još malo”, reče ona.
Policija je dozvolila Izari da prisustvuje Anhelovoj priči, koja će nesumnjivo izazvati tektonske potrese u poslovnom i medijskom svetu u Španiji. Rober je i dalje željno iščekivao razgovor s tim čovekom, ali je isto tako bio suviše radoznao da čeka taj razgovor da bi čuo celu priču, a Izara je to znala, pa poče odmah da priča.
“Anhel Ramirez”, ona spusti njegov dosije na sto. “45 godina, finansijski savetnik u korporaciji Sun. Ostao je bez roditelja u požaru kao sedmogodišnji dečak, gde je bio jedini preživeli. Bavio se džeparenjem kao tinejdžer, i od tada je u bazi policije. Kada je napunio dvadeset jednu godinu, zaplenjena mu je roditeljska kuća na selu zbog velikih dugova, neplaćenih računa i poreza. Sa dvadeset devet godina dobio je stipendiju od nekakve kompanije i upisao fakultet. U kompaniji je radio gospodin Gonzalez, Sofijin otac. Anhel se zapošljava u korporaciji nakon stečene diplome i brzo napreduje. Po njegovoj priči, već par godina neotkriveno češlja firmu za koju je radio. Otkrio je… da kompanija nije samo posrednik za građevinske dozvole, već i paravan za pranje novca, preko kojeg pojedini državni i obaveštajni funkcioneri izvlače velike količine novca. Uspeo je da dođe do računovodstvenih neslaganja koje nedvosmisleno dokazuju to pranje novca. Po njegovim rečima, nije to nikom ispričao, otkrio, ni prikazao, ali su nekako otkrili njegov neovlašćeni pristup. Pogodila ga je vest o Pakistancu, cenio ga je. Anhel ne izgleda kao čovek koji je zainteresovan za druženje sa gomilom ljudi, ali je poštovao kolegu. Može se zaključiti da je jedino sa njim ostvario neki kontakt i žao mu je zbog njegove smrti. Pakistanac je iz razgovora možda naslutio šta je Anhel uradio, ili mu je jednostavno bilo sumnjivo što Anhela nema, pa je svojom veštinom uspeo da pristupi onom snimku, što ga je dovelo, pa… znamo dokle. Anhel je, kada je pristupio bazi, nepromišljeno obrisao podatke o tekućem računu na koji su uplaćivali novac, pa je tetovirani morao od njega da izvuče taj broj. Tetovirani…”
Ona spusti još jedan dosije na sto Roberu, koji ju je pomno slušao, povremeno se mršteći.
“Zovu ga Hugo. Prvo je radio kao novinar, najpoznatije za Alfreda, a onda se zaposlio u Sun-u. Međutim, šta je tamo radio malo je poznato. Primao je veliku platu, to je sve što znamo. Očekuje se da se pregleda arhiva kojoj je Pakistanac pristupio, ako nije uništena. Vrlo je moguće da je već uništena, pošto je Horhe Robredo imao više saveznika. Ipak, Hugo mu je bio najpouzdaniji, a izdao ga je na aerodromu kada je uvideo da je sve gotovo. Povređen je tokom pada, sada je u bolničkoj jedinici. Kažu da će moći da svedoči ujutru. Horhe Robredo se, nekim čudom, nije mnogo povredio i sada ga ispituju. Pitanje je da li će moći da izvuku nešto mnogo više iz njega od onoga što je Anhel već otkrio, ali dokazi postoje. Biće optužen, samo je pitanje za šta.”
“Šta je sa Anhelom?”
“Anhel će biti dobro. Što se tiče njegovog zdravlja, to čime su ga drogirali za put neće ostaviti posledice, a što se tiče njegovog psihičkog zdravlja, pa… oporaviće se. Tvrd je on tip. Ponekad ga pogledaš, a on izgleda kao da je sve vreme bio kod kuće, da mu je najnapornije od svega ovo saslušanje. Nije mnogo pričljiv, izvlačili smo mu reči. Osim kad smo ga zamolili da prepriča priču, mada je i tad izgledao kao da ga boli što mora da priča par minuta bez prestanka. Mislim da će ga pustiti uskoro, pa ćeš moći da ga vidiš. I još jedna stvar. Nabaviću ti policijsku sirenu za uspomenu, samo nemoj mnogo da padaš u iskušenje da je koristiš,”
“Šta će ti reći taj inspektor za kog radiš?”
“Načelnik mi je nagovestio da će me najverovatnije unaprediti u inspektorku.”
“Izara, to je sjajno!”
Rober ustade i zagrli je.
“Čestitam!”, reče on, i poče da zatvara dosijee koje je razgledao.
“Nije još potvrđeno, ali rekao je da će uraditi sve što može da tako bude, i da neće morati mnogo da radi, da sam… da smo uradili dobar posao. Da nije bilo tebe, ne bih se upustila u sve ovo.”
“A da nije bilo tebe i tvojih kontakata, ne bi ni bilo moguće da ovo izvedemo. Pretpostavljam da ćemo činiti dobar tim.”
Izara ga ljuto pogleda.
“Robere, rekao si da ti je ovo poslednji put!”
“Šalim se, šalim se! Ovo rebro mora da se oporavi kako treba.”
“I to je jedini razlog što prestaješ?”
“Tako ću da pričam ljudima.”
On je potapša po leđima i krenu ka izlazu.
“Sačekaću Anhela ispred.”
“Verovatno ćeš dobiti neku kompenzaciju za ovaj doprinos.”
“Od koga?”
Ona krenu da mu odgovori, ali je on prekinu.
“Biti u policiji.. da, da, znam.”
Nasmeja joj se i izađe iz prostorije.
Čekao je Anhela dobrih četrdeset minuta, uglavnom zureći u prazno, s jednom pauzom gde je otišao u toalet i popio, kako mu se činilo, pet litara vode. Dok se vraćao na stolicu na kojoj je čekao, razmišljao je o tome kako je bio begunac sa najkraćim stažem ikada. Svega nekoliko sati nije imao dom, ali nije imao vremena ni da razmišlja o tome. Sada mu predstoje susret sa Anhelom, odmor i mirna i bezbrižna večera kod brata sutra uveče, a onda će uzeti odmor da razmisli šta dalje.
Anhel se tada pojavi na vratima. Rober ustade.
“Ti si Rober?”, upita ga Anhel, i on klimnu glavom.
Rukovaše se.
Na trenutak nijedan od njih nije progovarao, a onda Anhel prekinu tišinu.
“Da li je patio?”
Rober prvo nije shvatio za kog ga ovaj pita, ali onda se seti da mu je Pakistanac bio kakav-takav prijatelj na poslu, i da je normalno da ga prvo to pita. Ako Anhel nije imao porodicu, već je na aerodromu zvao Robera, kolega mu je uistinu bio jedini prijatelj. Ipak, da je imao porodicu, da li bi sada bio spašen? Ili mu ne bi ni dali pravo na poziv da su znali da ima koga da pozove? Ovako su održavali privid policijskog hapšenja, bez očekivanja da će im upravo taj poziv upropastiti ceo plan.
“Ne, ovaj… desilo se u trenutku.”
Anhel setno klimnu glavom.
“Spasio si mi život, hvala ti”, reče Anhel, i ponovo mu pruži ruku, pa se opet rukovaše, ovaj put kao signal da je razgovor gotov.
“Nema na čemu”, odgovori Rober. “Uspeli smo.”
Anhel ode.
Rober nije mogao da se ne oseti čudno, iako mu je Izara manje-više rekla da ne očekuje ništa od tog susreta, čovek je prosto bio takav. Pored toga, bio je nemiran dok je išao ka taksi vozilu, u kome je bila uključena neka kantri radio stanica, što mu je popravilo raspoloženje.
Zapravo, mogao je reći da se oseća srećnim. Nije učestvovao u ovome da bi dobio priznanje, već jer mu je to bio posao. U redu, radio je mnogo više od opisa svog posla, ali tako je zadovoljavao svoju očiglednu želju za uzbuđenjem i adrenalinom. Nije želeo da razmišlja o budućnossti nakon odmora, nije hteo da sam sebi unapred otkriva šta ga čeka, ostavio je to za posle. Tek u ovom taksiju shvatio je razmeru onoga što je uspeo da postigne, zajedno sa Izarom i svojim urednikom, koji će se sada gotovo sigurno penzionisati, ako njegova zavisnost od adrenalina ne bude tolika da mora da se vrati na posao. Nisu toliko različiti, on i njeggov urednik.
Izara je dobila odavno već zasluženo unapređenje. Još jednu lepu stvar iznedrila je njihova avantura. Obećao je sebi jedno, da će od sad imati više vremena za porodicu i prijatelje, čak i ako se vrati na posao. Video je šta otuđenost od ljudi uradi od čoveka na Anhelovom primeru. i Anhel, takav kakav je, činio je dobra dela za druge bez dodatnih namera, a to je, na kraju, najbitnije. I njegov brat Tomas bio je takav. On će se, možda i više nego bilo ko drugi, obradovati kada mu Rober kaže da uzima pauzu od svog opasnog posla. Eto, Rober je izgubio pet godina sa bratom zbog glupe svađe, ali ga je sada vratio u svoj život. Anhel svoju porodicu nikada neće moći da povrati. Rober se nadao da će taj čovek pronaći sreću i novi život nakon što je bio tako blizu umiranja. Rober je, uprkos svemu, pronašao svoju sreću, ali je do sada nije bio spoznao.







