Sa druge strane linije

... 0
20.11.2026. | Triler

5. poglavlje

Užurbano je hodao ka pultu gde je radila žena koja mu se predstavila kao Sofija. Bio je siguran da je mladi policajac krenuo za njim, ili da bar stoji na vratima.

Već nekoliko minuta je hodao. Uvek je mrzeo veličinu ovog mesta. Barahas je, uistinu, grad za sebe, a možda i grad sa svojim zakonima. Razgovor sa Sofijom moraće da bude brz ako ne želi da izazove sumnju, mada je slutio da će se razgovor svakako brzo završiti. Nije mislio da Sofija može da ima neke dodatne korisne informacije, ali trenutno je vredelo pokušati.

“Sofija”, tiho je rekao kad se približio pultu ispred kojeg više nije bilo gužve kao pre par trenutaka. “Izvinite što opet smetam. Setili ste se Anhela Ramireza. Da li se sećate još nečega? Bilo čega… Sa kim je bio?”

Oči su joj na trenutak prešle preko njegovog još uvek zadihanog lica i košulje natopljene znojem. Izgledala je kao da joj je stvarno krivo što ne može da pruži nikakvu pomoć. Odmahivala je glavom dok je govorila.

“Gužva je tolika da dnevno prođe hiljade ljudi.”

Rober ugleda Matea kako se oprezno približava. Još uvek je bio daleko.

“Ali ipak ste ga zapamtili.”

Sofija je počinjala da izgleda nervozno.

“Ja… bio mi je poznat, to je sve.”

“Odnekud ga znate?”

Mateo se sada nalazio na dvadesetak metara od njih. Sofija je oklevala. Mogu da ga odvedu svakog trenutka. Morao je da joj barem ostavi vizitkartu dok ne bude prekasno, ali Mateo je sve vreme gledao ka njima. Rober ju je ponovo pogledao.

“Sofija, ako se nečega setite, molim vas…”

Bio je to potez očajnika. Nije ni znao kuda ide sa tom rečenicom, ali je imao sreće. Mateovu pažnju privuče neuobičajena gungula kod glavnog izlaza. Kakvo god komešanje da je bilo u pitanju, razmišljao je, gužva će se nesumnjivo raščistiti kroz par trenutaka, a onda će osetiti tuđu ruku na svojoj kragni. Ipak, ćušnuo joj je vizitkartu u šaku.

“Videla sam ga negde, sigurna sam u to. Samo ne znam gde. Žao mi je…”

Rober je već krenuo ka izlazu, u nadi da će se istopiti u gužvi. Ipak je nešto postigao. Ako je Sofija nekad negde videla Anhela, ima šanse da će se setiti gde, i da Rober sazna nešto više o njemu.

Gužva se na trenutak razišla, a onda ga prizor koji je ugledao pred sobom natera da zastane. Na svega desetak koraka od automatskih staklenih vrata, visok čovek u tamnoj, raskopčanoj košulji čvrsto je držao pod ruku jednu mršaviju figuru. Rober je odmah prepoznao to lice, uprkos umoru koji ga je prekrivao. Bio je to Anhel Ramirez.

Njegov pogled bio je potpuno izgubljen dok ga je muškarac neumoljivo vukao ka izlazu čvrsto ga stežući iznad lakta. Rober je sada već trčao ka njima, onoliko koliko je gužva to dozvoljavala.

Kada je izleteo iz aerodroma, čovek je već strpao Anhela u džip, a okrugla tetovaža jasno mu se ocrtavala na vratu. U deliću sekunde Rober promeni pravac i krenu da trči ka svom automobilu. Srce mu je lupalo u grlu dok je jurio po trotoaru. Na trenutke je osećao tup bol u slepoočnicama kao posledica bolova u rebrima koja su ga probadala. Sve to zajedno uz naglu promenu temperature otežavalo mu je posao, iako se nebo poprilično naoblačilo.

Motor je zaškrgutao kada je okrenuo ključ. Cela ova potera bila je pucanje u prazno. Barahas je u ovo doba dana bio saborište sirena i nervoznih vozača koji su blokirali trake. Pratio je stop-svetla terenca koji se probijao kroz haotičnu saobraćajnu gužvu, i ubrzo je i Rober izašao na malo širi put.

Džip je skrenuo oštro udesno, ka izlazu sa aerodromskog kompleksa. Rober je učinio isto, rizikujuči da zakači branik obližnjeg taksija čiji ga je vozač psovao kroz spušteni prozor. Saobraćaj se sada ponovo zgušnjavao kako su se približavali unutrašnjosti Madrida. Džip se kretao agresivno, menjajući trake bez migavaca, primoravajući druge vozače da koče. Rober je držao bezbednu, ali blisku udaljenost, koristeći gabarite autobusa i dostavnih vozila kao zaklon da ga vozač džipa ne bi primetio u retrovizoru.

Pitao se ko je zapravo Anhel Ramirez i kakve tajne kriju ljudi koji su ga naterali na potpunu kapitulaciju. Nadao se da nije i Sofiju uvalio u problem time što je priznala da je prepoznala njegovo lice, i da će biti dovoljno oštroumna da Mateu ne govori ništa.

Džip je skrenuo u starije naselje sa uskim ulicama i niskim zgradama. Rober je ovde morao da drži veće odstojanje, ali ne zadugo, jer je džip stao ispred telefonske govornice. Kada su se otvorila vrata džipa, Rober se parkira i odmah krenu ka govornici. Šunjao se na suprotnoj strani ulice, koristeći parkirane automobile kao štit. Sada je već takoreći puzao, održavajući istu brzinu uprkos sve jačim bolovima u glavi i rebrima, a dok se približavao uspeo je da između svaka dva automobila koja bi prošao vidi obrise telefonske govornice. Sporedna ulica bila je sasvim pusta i tiha, pa je Rober morao dodatno da pazi da ne proizvede neki šum.

Tetovirani je izveo Anhela iz auta i ugurao ga u govornicu, a zatim je okrenuo neki broj. Rober je bio na samo par automobila od njih, kada se tetovirani osvrnu i pogleda levo-desno. Rober se sagnu u zadnji čas, a čovek zatvori teška vrata govornice. On i Anhel su bili zgurani unutra, dok je govornica verovatno bila jedino mesto gde je bilo toplije nego napolju. Začuli su se tihi zvuci udaljene grmljavine.

Čovek pruži slušalicu Anhelu. Rober je pokušavao da vidi šta to Anhel radi. Izgledalo je kao da diktira nešto, u ritmičnom redosledu. Ličilo je na neke brojeve. Bol se sada zabrinjavajuće pojačavala. Bio je siguran da sva ova fizička aktivnost nimalo ne doprinosi njegovom oporavku, ali sada nije bilo povratka. Nadao se da će adrenalin odraditi svoje.

Morao je da povremeno zadržava dah, i da ne izaziva pažnju, i uglavnom mu je uspevalo. A onda ga još jedan talas bola zaslepi, i on ispusti jauk.

Bol se stiša, a Rober još jednom zadrža dah. Telefonska govornica je očigledno bila koliko-toliko zvučno izolovana. Škiljio je skoncentrisano pokušavajući da razazna šta to Anhel govori u slušalicu. Devet… dva… pet… tako je izgledalo. A onda ga spopade osećanje nemoći. Nije u stanju da protumači šta Anhel diktira. Neće moći to da otkrije. Trebao mu je odmor. On sede i leđima se nasloni na auto iza kojeg je bio sakriven. Par trenutaka kasnije, čuo je kako se zatvaraju vrata džipa, i kako vozač ubacuje u brzinu. Skupio je snagu da proviri još jednom preko haube, i uverio se da su obojica ušli u kola.

Uzeo je telefon da proveri obaveštenja baš kada su dvojica tinejdžera prošla trotoarom pored njega, gledajući ga kao da je skitnica. Nesumnjivo je tako izgledao, a sada je počinjao tako i da se oseća. Da ga brat vidi kako sedi prljav i izmučen na trotoaru, ponovo bi mu održao predavanje o tome kako više nije u godinama potrebnim za ovakvu prstu posla. Doduše, brat nije odobravao Roberov posao ni ranije, ali se nekako pomirio s tim da se ljudska priroda ne može zaustaviti. Rober je pretpostavljao da se Tomas nadao da će se skrasiti i promeniti profesiju kada dođe vreme za to. Nakon što su se pomirili, pridike su ponovo počele, a Rober ga je, ne sasvim iskreno, uveravao da neće doveka ovo raditi. Sve do poslednjih nekoliko puta, kada je osećao da više nije sasvim neiskren. Godine jesu prolazile, a on nije postajao mlađi. Razlika je bila ta što, kada adrenalin odradi svoje, ostane samo mukotrpan rad, povrede, opasnost i nevolje, a u ovom poslu bilo je dovoljno zameriti se jednoj pogrešnoj osobi da sve ode nizbrdo. Da li je razlog bio pomirenje s bratom, činjenica da više nije mislio samo na sebe, kao što je to bivalo poslednjih pet godina, ili možda nešto drugo, nije znao, ali rešio je da mu pošalje jednu poruku. Međutim, kada je u listi poslednjih poruka video i urednikovo ime i prezime, okrenuo je njegov broj.

“Halo”, začulo se iz slušalice.

Rober se toliko bio isključio u razmišljanjima da isprva nije ni shvatio da se urednik zapravo javio, i trebalo mu je par sekundi da se odluči šta će da kaže, pa je ono što je izgovorio zvučalo kao neka mešavina nekoliko različitih rečenica, dok se pridizao u mestu.

“Ovde Alfredo Dijaz”, nastavljao je glas. “Ostavite poruku posle zvučnog signala.”

Prekinuo je glasno bip nakon što je shvatio da je pričao sa telefonskom sekretaricom. Krenuo je ka automobilu kad se seti onoga što mu je stari policajac rekao na aerodromu. Pozovite vašeg prijatelja. Možda se javi. Bio je siguran da su ga ismevali, ali se setio da je policajac pomenuo i hapšenje, što nije morao da uradi. Da li mu je davao nagoveštaje šta se desilo sa  Anhelom?

“Nek sam proklet…”, mrmljao je sebi u bradu dok je pozivao Anhela po drugi put toga dana.

Ovaj put nije bilo sekretarice, ali niko se nije javio. Odzvonilo je do kraja baš kada je Rober sedao u svoj auto. Zanimljivo, pomislio je. Anhel sada nije bio nedostupan. Nijednog trenutka nije pomišljao da će se ovaj zapravo javiti, ali ga je urednikov poznati glas iz sekretarice naterao da pomisli da će možda čuti i Anhelov glas. Kuda ga to vode i na čijoj je strani taj Anhel Ramirez? Neprijatelj vašeg neprijatelja je vaš prijatelj, ili kako ono već beše.

Sada je bratu napisao poruku.

“Hajde da pomerimo za šest”, napisao je, i odvezao se do apoteke po lekove protiv bolova.

Preporučeno

guest
0 Komentara
Povratak na vrh