1. poglavlje
Put za Serasines bio je neobično pust. Doduše, sa sve četiri strane okruživala ga je španska pustara ispresecana usamljenim dalekovodima od natrulelog drveta, ali se magistrala nalazila na putu za Madrid, i u njegovoj neposrednoj blizini, pa je neko uvek prolazio njome. Bio je to pravac od dvadeset kilometara krpljenog asfalta, sa ograničenjem brzine koje niko nije poštovao. Malo parče Divljeg Zapada u srcu Španije.
Jedno od dva odstupanja od monotonog krajolika bila je olupina crvenog Forda Kaprija iz 1978. godine pored puta kraj koje bi vozači prekorevali sebe što voze prebrzo, pa bi vozili sporije sve dok im se ne izgubi iz vidokruga u retrovizoru. Pola minuta vožnje po zakonski propisanoj brzini bili su jedini omaž nastradalom vozaču Kaprija koji je još pre sedam godina sleteo s puta i zabio se u drvo hrasta. U tih sedam godina drvo je isečeno i odnešeno, a smrskana karoserija automobila je ostala da stoji kao podsetnik vozačima da budu pažljiviji. Međutim, to je bila jedina nesreća u istoriji magistrale koja je odlučno prkosila statistici, i i dalje služila malobrojnim vozačima koji su imali potrebu za njom.
Drugo odstupanje bila je trošna benzinska stanica sa samo dve pumpe, dva radnika i jednim automatom za kafu, čije se jedino medijsko eksponiranje odvilo pre sedam godina. Naime, sa stanice se jasno videlo mesto gde je Kapri sleteo s puta, pa je radnik dobio svojih pet minuta (minut i dvadeset sekundi) na nacionalnoj frekvenciji. Istini za volju, imao je običaj da drema na stoličici pored ulaznih vrata naslonjen na zid pumpe, odakle bi mogao da čuje mušterije kako se uparkiravaju. Iako je za medije maksimalno nakitio priču, i tada je čvrsto spavao.
Sedam godina kasnije ništa se nije promenilo. Stanica je i dalje imala dve pumpe, dva radnika i jedan automat za kafu. Radnik, koji je oguglao na ukus kafe posle svih tih dosadnih sati provedenih na radnom mestu, ponekad bi uključio automat i napravio sebi jednu samo zbog mirisa, koji bi bar na nekoliko minuta zamenio miris upeklog asfalta. Osvrnuo se preko ramena da pogleda zidni sat koji je nakrivo visio unutra na zidu iznad pulta. Dvadeset minuta do kraja smene. Udahnuo je duboko. Asfalt. Odlučio je da je došlo vreme za jednu mirisnu kafu.
Glasno je zevnuo kada je aparat zabrundao i počeo da toči kafu u smeđu plastičnu čašicu uz glasno naprezanje. Pogledao je u stolicu bez naslona ulubljenu od njegove zadnjice, a onda ponovo zevnu. Više mu nije tako teško padala dosada. Čovek se nauči strpljenju kad radi na putu za Serasines. Prenu ga zvuk zatvaranja vrata na novopridošlom automobilu.
„Čoveče, Robere!“, uzviknu radnik kada je video čoveka koji je sav nasmejan izašao iz automobila.
Rober priđe i srdačno protrese ruku radniku.
„Zabrinuo sam se za tebe“; reče radnik.
Rober odmahnu rukom i uze spremnu kafu iz automata.
„Ovde se ništa nije promenilo“, reče on, a onda zadignu majicu.
„Čoveče, Robere!“, ponovi radnik kada je ugledao izduženu modricu. „Šta ti se desilo?“
„Povlastice posla.“
Rober otpi gutljaj kafe, a onda se namršti.
„Trebalo bi da ti neko pogleda ovaj automat. Kafa je ledena. Probaj.“
„Kome si se to zamerio?“
“Ne želiš da znaš.”
Rober mu predade ključ od auta, a onda sede na stolicu.
“Do vrha?”, upita ga radnik, a on klimnu glavom.
Dok je radnik točio gorivo, Rober je posmatrao treptajuće slovo G na neonskom natpisu Gasolina koji se nalazio na krovu iznad pumpi.
„Ipak se nešto promenilo“, reče Rober kada se slovo G konačno ugasilo. „Dužan si mi pedeset evra.“
Radnik pogleda u Robera, pa u znak, i onda shvati.
„Trebalo je da kažem jun“, promrmlja on.
Rober uđe u benzinsku stanicu. Prostorijom se širio miris viskija iz otvorene flaše na pultu. Napukli zidovi okrečeni u plavo-belo, zajedno sa mapama iz prošlog veka, davali su utisak da su ulazna vrata zapravo portal u osamdesete. Čak je i viski poticao iz tog perioda.
Radnik se pojavi na vratima.
„Hej, ne osuđuj. Čovek mora nekako da prekrati vreme“, reče on, žureći da skloni flašu u pult.
Rober je ćutao dok je radnik vadio iz džepa pedeset evra i ubacivao ih u kasu koja je škripala. Kada je ubacio novac, kasa se zatvori u deliću sekunde, a automat izbaci račun.
„Otkinuće mi prste jednog dana.“
Rober uze račun i krenu ka vratima, a onda ga oštar bol u predelu rebara zaustavi. Na licu mu se ocrtavala bolna grimasa, a račun mu je ispao na pod.
„Jesi li siguran da si dobro?“, upita ga radnik.
Rober se držao za kvaku u savijenom položaju. Podigao je račun sa prašnjavog poda i pokušao da ga ubaci u kantu koja se nalazila pored vrata tako da iz nje ništa ne ispadne.
„Mogao bi da izbaciš đubre ponekad“, reče on.
Iz kante ispade beli upaljač sa izbledelom ilustracijom nasmejanog sunca, kakvo se moglo videti na dečjim crtežima, pa ga Rober vrati unutra. Još jednom se okrenuo ka radniku.
„Ako S izdrži do večeras, vraćam ti pare.“
*
Kada svaki dan prolazite istim putem u istom automobilu, deonicom bez krivina i saobraćaja, sa uključenom istom kantri radio stanicom, mozak se naprosto isključi. Isključi se taman toliko da po autopilotu stignete kuda ste naumili, do oštre krivine na ulazu u Madrid, a po Roberovom mišljenju, opet ostane dovoljno budan da registruje nagle pokrete. Rober je bio siguran da bi mogao da odreaguje na nepredviđenu situaciju u svakom trenutku, i smatrao je da je nesrećnog vozača Kaprija snašla neizbežna sudbina, nešto što je unapred određeno i protiv čega se ne može. Verovao je da na neke stvari jednostavno ne može da utiče. Ipak, nije u tome pronalazio utehu. i dalje ga je podilazila jeza kad god bi prošao pored olupine, čak i kad bi se potpuno isključio. Zbog toga je čvrsto verovao da je sasvim budan i da ništa ne bi moglo da ga uhvati nespremnog.
Međutim, danas se Rober nije isključio. Rukom je morao da drži sigurnosni pojas podalje od tela, kako ga rebro ne bi bolelo. Jedva je skrpio nekoliko sati sna jer je morao da spava na leđima, i nadao se mirnijem danu na poslu, ali ga je jutros zatekao mejl koji je nagoveštavao suprotno. U njemu je stajalo jasno uputstvo da se javi u urednikovu kancelariju čim stigne na posao.
Agencija ga nikad nije kontaktirala van radnog vremena do sada, pa je, prirodno, bio sumnjičav. Zar sekretarica njegovog urednika nije mogla samo da mu zakuca na vrata kad bude stigao i da ga pozove u kancelariju niže niz hodnik? Osim ako urednik nije hteo da ona zna o čemu se radi, što bi imalo još manje smisla. Da li je urednik na neki način obavešten o onome što se dogodilo sinoć? Što je više razmišljao o tome, uviđao je sve manje varijanti kako bi ova situacija bila dobra za njega.
Vožnja od Serasinesa do Madrida nikad mu nije bila neprijatnija. Bol u rebru dolazio je u talasima. Prolazio je pored taksi stanice na dva bloka od firme. Sutra će definitivno poručiti taksi. Na ulazu u agenciju još jednom je proverio mejl. Tek sada je uvideo da je poslat sa skrivene adrese. To znači da je imao vremena da ostavi torbu sa laptopom u kancelariju i preuzme jednu zapravo toplu kafu sa automata u kuhinji.
Hodnik agencije bio je prazan. Ništa neobično za doba godišnjih odmora. Rober nikada nije bio jedan od onih koji prvom prilikom odjure na neku egzotičnu destinaciju. Urednik ga je par puta već posećivao na temu neiskorišćenih dana odmora koji su mu propadali, a on ga je uveravao da će ih kad-tad iskoristiti. Prvi put mu se urednik samo nasmešio, a drugi put je insistirao da precizira kada će i gde otputovati, jer je verovao da Rober, kao jedan od najboljih radnika, zaslužuje predah od posla. Rober mu je preko volje odgovorio da će posetiti roditelje u Bilbau krajem juna, kad bude završio izveštaje. Juče je sve izveštaje sredio i spakovao u fioku i trebalo bi da ih danas preda, a onda više neće imati izgovor. Moraće u Bilbao.
Mašio se za kvaku na prastarim vratima i nagrnuo da uđe, kao što je svaki dan radio. Kvaka je bila tu više radi reda, s obzirom da su se vrata otvarala i bez pritiska na nju, ali ovaj put se nisu otvorila, a Rober samo što ih nije telom probio. Zbunjeno je pokušao još jednom, ovaj put nežnije, ali vrata nisu popustila. Rešio je da ode kod urednika. Svakako je imao izgovor za ulazak, držao ga je u ruci. Mejl od jutros još uvek mu je bio otvoren na telefonu.
Bez kucanja ušao je u prvu prostoriju, gde je obično za računarom sedela urednikova sekretarica, ali nje nije bilo tu. Osvrnuo se unaokolo i pogledao kroz prozor. Napolju je sunce pržilo. Na kraju će ispasti pametan što nije pohitao na odmor. Ovim tempom će u julu i avgustu biti nepodnošljivo. Bolje je da tad ode na more. Prvi put je razmišljao o moru tek kada je onog dana shvatio da će stvarno morati u Bilbao.
Zaputio se ka vratima, kada se ona otvoriše pre nego što je stigao da zakuca. Njegov nadređeni, sedamdesetogodišnji zdepasti čikica, nosio je crni šešir i obradovao se kada ga je ugledao.
„Robere! U pravi čas!“, uzviknuo je, a onda se okrenuo nazad ka svom stolu i seo za njega, bacivši svoju akten-tašnu na fotelju u uglu sobe.
U njegovoj kancelariji klima je i dalje bila uključena, iako je očigledno bio krenuo nekuda. Delovao je rastrojeno, ali i dalje dobroćudno, kao i uvek. Firmom su kolale glasine da Alfredo Dijaz zna i te kako da bude neprijatan prema svojim radnicima, ali Rober lično to nikada ne bi potvrdio. On ga je poznavao kao večito nasmejanog. Zabrinutog, sa sedim čupavim izmorenim obrvama, ali nasmejanog. Takav je slučaj bio i sada.
Rober se sručio na stolicu naspram Alfreda, zaboravivši na povredu koju je nosio. Jauknuo je kada se smestio, a urednik kao da to nije ni primetio, već je odmah počeo sa pričom.
„Posla nikad nije bilo ovoliko, Robere. U ovom našem gradu nikad nema dana bez nekih dešavanja. Današnji novinari samo preuzimaju tekstove jedni od drugih, dodaju senzacionalistički naslov, ukrase malo priču, i vrte je ukrug. Ja to zovem biranje lakše opcije.“
Alfredo ga je gledao prodornim očima kao da mu je postavio pitanje sa najočiglednijim mogućim odgovorom.
„Nisam video gospođicu Ruiz…“, počeo je Rober, ali ga urednik prekinu.
„Marta? Poslao sam je u ribarnicu po sendvič sa tunjevinom. Kupiće jedan i za nju.“
Marta Ruiz bila je Alfredova sekretarica, i obično je išla po doručak u pekaru preko puta. Nije bilo nalik uredniku da zahteva sendvič iz ribarnice na kilometar odatle, posebno ne kada je firma prazna, a sada je to uradio dva dana zaredom. Alfredo kao da nije primećivao upitni pogled na Roberovom licu. Štaviše, danas kao da ništa nije primećivao.
„Kao što sam rekao, mi nikada ne biramo lakšu opciju“, nastavio je.
Spustio je šešir na sto, i prošao rukom kroz retku kosu.
„Imam zadatak za tebe, Robere“, rekao je. „Stvar je delikatna.“
„Zato ste mi poslali mejl sa privatnog naloga. Pretpostavljam da ste ga poslali sa privatne mreže na Martinom računaru, kada je juče išla do ribarnice.“
Alfredo je uperio prst u njega.
„Upravo zbog toga si ti pravi čovek za ovo!“, uskliknuo je. „Pronicljiv si, ali umeš da budeš i nepromišljen. Međutim, sada nam trebaju obe tvoje osobine.“
Rober se namrštio.
„Zbog čega ste je sad udaljili? Ona je samo sekretarica, obično je upućena u sve poslove.“
Alfredo je čežnjivo pogledao u neodređenu tačku pored Robera, a osmeh na licu mu se izgubio.
„Marta je mlada, ja… ne želim da je uplićem u ovo.“
Rober se sada odobrovoljio. Ako je nešto ovoliko ozbiljno da urednik ni svojoj sekretarici ne želi da prenese pojedinosti, možda će biti posla još za nedelju-dve.
„Malopre sam probao da uđem u kancelariju, ali je bila zaključana. Nisam znao ni da postoji ključ za nju. Planirao sam da vam donesem izveštaje“, rekao je.
„Znam gde si bio sinoć, Robere. Nažalost, nisam jedini koji je saznao. U tvoju kancelariju je provaljeno. Koliko sam primetio, ne fali nijedan izveštaj, ali je sve ispreturano.“
Iz fioke je izvadio zarđali ključ i gurnuo ga preko stola.
„O čemu se ovde radi?“, upitao je Rober.
„Jesi li čuo za korporaciju Sun?“
Rober se premišljao.
„Mislite na onaj soliter u Ulici uglja i sunca?“
Alfredo nije dao nikakav znak da ga je čuo, već je samo počeo da priča.
„Sigurno si naleteo nekada na neki intervju sa njihovim vođom. Horhe Robredo, gospodar tržišta. Korporacija koja posluje bez ijedne greške, koja u Privrednom registru ima sve podatke zavedene na vreme i precizirane do tančina. Kompanija koja dominira u svakom poslu koga se prihvati, i nema nijednu mrlju. Firma u kojoj je sve transparentno i javno dostupno. Biznis koji funkcioniše kao podmazan unutar svog lepo osmišljenog sistema, gde svako zna svoja zaduženja i pridržava ih se, gde niko ne prekoračuje svoja ovlašćenja i ne zloupotrebljava položaj, i tako već četrnaest godina. Šta bi moglo da pođe po zlu?“
Urednik se zadihao od priče, i ovaj put je zaista čekao odgovor. Rober se kao kroz maglu sećao da je negde pročitao njihovo ime.
„Čime se oni zapravo bave?“, upitao je, razmišljajući o stanju svoje kancelarije.
„Posreduju u procesu dobijanja građevinskih dozvola. Zastupaju investitore. U velikoj većini slučajeva investitor dobije dozvolu za gradnju.“
Alfredo je ustao, uzeo neka dokumenta iz svoje akten-tašne, i spustio ih pred Robera, koji je odmah uzeo da ih proučava.
„Želim da ih istražiš.“
Ponovo je zapečatio akten-tašnu i stavio šešir na glavu. Rober je i dalje gledao u papire. Bilo ih je desetak i svi su bili puni nekih tabela, osim jednog koji je bio prazan, ako ne računamo majušnu mrlju od kafe.
„Pisao sam članak o njima“, pričao je urednik, „i nisam mogao da nađem nikakve neregularnosti. To mi je bilo sumnjivo, pa sam počeo da njuškam, a onda su počele pretnje. Sada kada su provalili u tvoju kancelariju, shvatam da ni ovde više nije bezbedno. Poslaću Martu na plaćeno odsustvo. Obaviću to dok ti pregledaš kancelariju, a zatim dođi ovde i posluži se računarom.“
„Šta ako nađem nešto?“, upitao je Rober.
„U papirima ti piše kako da me nađeš.“
Alfredo je sačekao da i Rober ustane a onda ga je otpratio do kancelarije. Začulo se zvonce na ulaznim vratima.
„Eto Marte“, rekao je urednik i krenuo niz hodnik.
Rober je gledao za njim. Presavio je papire dvaput i strpao ih u džep pantalona. Od zatečenosti u proteklim trenucima nije stigao ništa da pita svog urednika, a ni da detaljnije pogleda papire.
Obrnuo je ključ u bravi i ušao u kancelariju. Nije mogao da otvori vrata do kraja od gomile papira na podu. Prostorija je bila, blago rečeno, izvrnuta naopačke. Podsetila ga je na kancelariju mladog kolege od preko puta, koja je ovako izgledala svakodnevno. Ubilo bi ga da radi u ovakvom okruženju. Iako je bio opsednut radom, uspevao je da održava neki red u svojoj kancelariji, i nikada nije dozvolio da izgleda ovako. Ipak, nije delovalo da bilo šta fali. Sto je bio prenatrpan kancelarijskim materijalom, a od ličnih stvari bila je tu crna hemijska olovka koju je koristio otkad se zaposlio, i koja je promenila toliko delova da se više ni ne može nazvati istom hemijskom, kao i četvrtasti ram za slike sa slikom njegovih roditelja. Jedine dve stvari koje su mu bile bitne bile su netaknute.
Pomerio je miša da bi se ekran računara uključio. Pred njim se ukazalo polje za lozinku. Dakle, nije pristupano ni računaru. Proverio je sve tri fioke. Bile su pune papira. Jedino što je preostalo bili su izveštaji, koji su se nalazili na prozorskom simsu. Urednik ih je najverovatnije složio nakon što ih je pregledao i utvrdio da ništa ne fali. Za svaki slučaj, Rober proveri uglove stranica. Konaćno se numeracija pokazala korisnom. i zaista, urednik je bio u pravu, nijedna stranica nije falila. Koja je onda bila svrha provaljivanja? Sav ovaj nered bi mogao da se sredi za najviše sat vremena, računar nije korišćen, a izveštaji su bili razbacani samo zato što su bili među ostalim papirima. Zastrašivanje? Rober nije ni znao da se njegov gazda bavi korporacijom Sun. Zar nije trebalo da provale u Alfredovu kancelariju ako su planirali da ga zastraše? Možda je posredi nekakvo indirektno zastrašivanje.
Urednik mu je rekao da se posluži Martinim računarom. Zašto ne bi samo upotrebio računar u svojoj kancelariji? Jeste se oznojio za ovih par minuta koje je proveo ovde, i prijalo bi mu da za računarom sedi pod klimom koja je hladila urednikove prostorije celo jutro, ali sudeći po okolnostima, Rober bi trebalo da svaku urednikovu reč tumači duplo.
Sagnuo se da pogleda zadnju stranu kućišta računara. Morao je da pomeri stonu lampu i hrpu papira da bi osmotrio pozadinu gurnutu uz sam zid. Uključio je lampu i spustio je niže. Između standardnih računarskih kablova nalazio se i minijaturni USB disk, uz sam zid, na mestu koje Rober nikad ne bi pogledao. Dakle, moguće je da je na računar priključeno sredstvo za praćenje aktivnosti. Zašto ga urednik nije uklonio? Da li bi na taj način obavestio korporaciju Sun da ih je provalio? Da li je korporacija očekivala da urednik poveri Roberu ovaj zadatak, pa su zato čipovali njegov računar? Ako je cilj provale bio umetanje diska, zašto je sve ispreturano? Da li je to bilo skretanje pažnje? Na neki način, Roberu su sva ova pitanja prijala. Voleo je svoj posao. Zapravo, obožavao ga je. Pomisao da mu se ovako nešto stvarno dešava uzbuđivala ga je. Zaključao je svoju i pojurio u Martinu kancelariju.
Sa ekrana Martinog računara pozdravilo ga je istovetno polje za upis lozinke. Zar je urednik mislio da Rober zna njenu lozinku? Probao je sa njenim imenom i prezimenom, a onda sa imenom urednika. Na kraju je probao svoje ime, ali bez uspeha. Kad je ono beše Marta rođena? Nema svrhe da nagađa. Proverio je iza kućišta. Nije bilo USB diska. Prekorevao je sebe što to nije proverio odmah. Gde je ono stao? Pokušao je da obrne Martino prezime i ime, ali ni to nije dalo rezultata. Izvadio je papire sa smernicama koje mu je urednik dao. Hladan vazduh iz klima uređaja oborio mu je pramen kose na čelo.
Ponovo je prelistao bezlične papire. Ništa mu nije privlačilo pažnju. Pri dnu jednog od papira ugledao je tri crtice koje su izgledale kao tragovi mastila štampača pred crkavanjem. Uporedio je papir sa sledećim listom. Ovaj je imao slovo V. Brzo je preuredio papire u redosledu rimskih brojeva. Na vrhu prvog papira izdvajala se jedna jedina rečenica: vlasnik sendviča. Nasmejao se. Zar se urednik poigrava s njim?
Bacio se u razmišljanje. Poslednja dva dana urednik je slao Martu u onu ribarnicu pored kockarnice. Kako se ono zvala? Bilo je nešto vezano za more. Svaki dan prolazi pored tog mesta kolima, a ne može da se seti imena, a mislio je da mu se mozak potpuno probudi nakon one oštre krivine. Nakon nekoliko trenutaka mozganja, ukucao je Sabor a Mar*. Neispravna lozinka. Ko je vlasnik sendviča? Urednik? Kakve veze ima urednik sa imenom ribarnice? A onda se setio njegovih reči: kupiće jedan i za nju. Pa naravno, ona je vlasnica! Probao je da ukuca sabor a marta ruiz. Pristup odobren. Ako je urednik i ribarnicu odabrao s namerom, onda mu je najveći prioritet u svemu ovome bio oprez. Šta je ono rekao o tome da im je sada potrebna i Roberova nepromišljenost, pored pronicljivosti? Moraće time da se pozabavi kasnije.
Ukucao je ime korporacije Sun i prikazao mu se njihov logo, ilustracija sunca kao sa dečjeg crteža, koju je odmah prepoznao sa upaljača koji je jutros ispao iz kante na benzinskoj stanici. Očigledno je radnika iz Gasoline posetio neki član korporacije. Radnik jeste pio viski, ali Rober se nadao da će se ovaj sećati ko je to bio.
Desetak minuta je vršljao po sajtovima, i sve je zaista delovalo najnormalnije. Osim jedne stvari. Ni na jednoj stranici nije bilo nikakvog kontakt telefona. Bio je blizu odustajanja od internet potrage. Ovde nije mogao da nađe ništa više od onoga što mu je urednik prineo u papirima. Neki delovi stranica su se stopostotno preslikavali u urednikova istraživanja. Ipak, hteo je da isproba još jednu stvar. Ukucao je: korporacija Sun – vizitkarte, i kliknuo na opciju Slike. Udario je pesnicama u vazduh. Pred njim se nalazila vizitkarta sa slikom čoveka i natpisom u uglu koji je glasio Anhel Ramirez, finansijski savetnik, ispod koga se nalazio broj telefona. Pozvao ga je.







