27. poglavlje
SUS ( κ’ ) – BEG 2
SUS ( κ’ ) – BEG 2
„Zašto se svinje plaše zime?Zašto svinje ne čekaju s uzbuđenjem prve pahulje koje kao paperje lebde kroz vazduh , ili se poput oštrih zvezdica okovanih hladnoćom ustremljuju ka zemlji praveći od nje bajkoviti krajolik kao u ruskim skazkama?
Reći ću ti ja zašto se ja kao mačka ne radujem zimi : jer moje šape trnu od hladnoće ,a svi oni mačići koji su se rodili suviše kasno da upoznaju toplotu leta i suviše rano da da bi upoznali toplotu nadolazećeg proleća,umiru ukočeni od hladnoće u svetu u kome njihovi životi znače taman koliko i životi siromašnih dvonožaca :ništa.To je iz mog mačijeg ugla o zimi i njenim lepotama ,ali vratimo se na svinje.
Svinje o zimi znaju samo jedno – svinjokolj. One znaju da su onog trenutka kada ste njihovu vrstu nagurali u tamne prostorije bez svetlosti ,bile prodate i da je njihova vrsta postala roba. Roba nema detinjstvo,niti starost. Robi je oduzeto pravo da oseća,da razmišlja o bilo čemu što bi moglo trajati duže od jednog dana. Robi je ukinuta prošlost,svako sećanje na nju i na sve ono što je nekada bila,a istovremeno joj je oduzeta budućnost. Njena jedina odlika je nestajanje u trenutku kada je njenom vlasniku to najpogodnije. Kada jedna vrsta postane roba ,ona onda ima samo jednu vrlinu koju su joj nametnuli njeni vlasnici – potrošna je,a to je onima koji je poseduju najbitnije jer da nije potrošna ne bi se mogla prodati…
Vi,ljudi, uopšte imate jednu jako lošu osobinu – da porobljavate,a posle vam nije dovoljno ni to što ste nekoga porobili,nego ga degradirate u nešto gore od roba ‚ u stvar,predmet,u robu,u proizvod. Ali život nije proizvod kao što to nije ni Sunce, ni voda,ni vazduh ni zemlja i ako jednom nestane,više ga nema. Zaista ,šta će biti kada jednom potrošite sunce,kada sav vazduh potrošite,kada svu vodu prolijete ,kada sve što se miče,sve što diše,sve što je zeleno budete rasprodali?
Svinje su sve to odavno shvatile. Uzeli ste im slobodu. Ništa čudno – to isto činite i sopstvenoj vrsti,tačnije svakom ko je od vas slabiji. I između sebe ste se podelili na porobljivače i porobljene,na vlasnike i robu…naravno,između svake robe i njenog vlasnika postoji jedna karika koja ih povezuje – trgovac! Tako ste vi ljudi,ako pripadate onoj drugoj uniženoj grupi prodavanih dvostruko poniženi i čak dvostruko vam je pljunuto u lice jer morate da trpite dvostruku izdaju .Prvo trpite one koji su vam nametnuli neslobodu,a zatim i one posrednike koji zajedno sa ovim prvima omaste brk pri kupoprodaji vaših života, a da im vi ne možete ama baš ništa jer ste nesložni.
Od tako plemenitih životinja kao što su Sus i svi njeni preci napravili ste savršen proizvod koji zadovoljava sve vaše potrebe. Oslabili ste im vid držeći ih u neosvetljenim svinjcima,noge su im oslabile i postale još kraće jer ih ne puštate da se kreću.Izgubile su i svoju brzinu i okretnost jer ih gojite i srca im se guše u salu.
Dakle , svinje,kao i svako drugo potlačeno biće, znaju svoju sudbinu ‚ jer potlačeni nemaju život kojim mogu upravljati,oni ga ne kroje kako misle da treba,kako njima odgovara. Potlačeni ne žive,već imaju samo rok trajanja – sudbinu. Sve ono što im se dešava unapred je određeno potrebama , snagom i zakonom jačeg,a jači nikada ništa ne prepuštaju slučaju kada je u pitanju sudbina njihovog plena.
Svinje o zimi znaju,ponavljam,samo jedno – svinjokolj. Znaju da će postati šnicle,da će ih pretočiti u mast. Eto zašto svinje ne vole zimu ‚ one znaju svu istinu o njoj,o zimi kada one umiru udarene sekirom u glavu, upucane posebnim pištoljima,kada krvare pod noževima zabitim u njihova svinjska srca koja svoje poslednje otkucaje ostavljaju na oštrici krvnika kojima ništa nisu skrivile. Jedini greh svinje je to što postoji. Ali osim svinja to su već odavno shvatili i svi siromasi tvoje vrste koji su u šakama jačih i žive samo kako bi ih ovi iskoričćavali do njihovog poslednjeg daha. Doduše postoji razlika između svinja i ljudi robova : svinje sebe ne lažu o pravim pobudama onih koji su ih osudili na postojanje bez smisla. Ljudi su u tom pogledu drugačiji, a posebno potlačeni deo ljudske vrste – oni nekada i dobrovoljno pristaju na ulogu robova jer im je u glave usade kako je za opštu dobrobit potrebno da se sve što se rađa i umire podeli na dve kategorije – one koji vladaju i one koji se potčinjavaju. Naravno ,mi mačke ne priznajemo ovakvu vrstu matematike koja ide u korist malobrojnim ‚ zato i ne živimo u krdima i svaka mačka je odgovorna za svoj život. Od tolike količine nesvarljivih laži i manipulacija,opstrukcija i lažiranja pravih vrednosti životnih jednačina i nejednačina mi mačke često povraćamo. Vi mislite da je to zbog neke bolesti, a nas želuci bole zbog vas,pa moramo da jedemo travu ne bi li iz sebe izbacile sve ono što gutamo živeći u vašoj blizini kako se ne bismo zarazile vašom okrutnošću.
Priznajem ima i ljudi koji liče na nas mačke i kojima se ne može prodati šarena laža o dve kategorije na koje je šatro potrebno podeliti ovaj svet. Takva je i ova šepava Živinče. Vratiću se kasnije na priču o njoj. Nastavljam o Sus.
Zbog svega što sam ti do sada rekla, svinje ne vole ljude. Ko vas može voleti?Stvorili ste čitavu industriju mesa,industriju zasnovanu na masovnom klanju i skladištenju onoga što je do juče disalo i možda se i radovalo dodiru vaših ruku iz kojih je dobijalo hranu misleći kako je to gest brige, dok je vas zapravo samo brinulo šta će reći vaga i koliko ćete zaraditi po kilogramu vaše buduće žrtve,a svaki vaš dodir rukom i pružanje hrane bio je samo ulaganje u nešto što će gojenjem doneti veću dobit…
Svinje imaju drugačiji pogled na ono što vi nazivate,kako smo ono rekli – civilizacijom? Ono što vi nazivate napretkom,one posmatraju iz drugačijeg ugla ‚ iz ugla osuđenika na smrt. Pritisnute između zidova uskih, mračnih,vlažnih prostorija često su prinuđene da se valjaju u sopstvenoj nečisti,udarane nogom po njušci da se sklone dok im čovek sipa hranu u korito,ove pametne životinje iskusile su svaki oblik okrutnosti u vašim rukama.
Zato se i Sus plašila zime.Znala je da drugu zimu neć preživeti jer prve zime svog života se rodila,a druga zima bila je zacrtana u mislima njenih vlasnica kao njena poslednja ,kao vreme za njeno klanje…
Kada si vlasništo nemaš snova,nemaš iluzija. „ U svetu bez iluzija,čovek je stranac“,to sam zapamtila. Ne znam ko je to rekao ,ali Živinče je to čitala u štali, ponekad na glas i ostalo mi je duboko utisnuto u pamćenju. Bez iluzija…stranac… Znaš, dvonožna priateljice, ja bih malo promenila tu misao,drugačije bih je iskazala.
Mačka se malo zamislila ,pa nastavila:
„U svetu bez iluzija čovek je stranac ,ali tek kada shvati da je vlasništvo dolazi do saznanja da je njegovo jedino odredište,njegova konačna svrha u takvom svetu određena gramzivošću onih koji stoje iznad njega to jest : da bude zaklan,prodat ,sve jedno upotrebljen tako da od njega ne ostane ništa što njegovi ,zakonom opravdani i zaštićeni ,gospodari ne bi mogli da pojedu ,gurnu u neku mašinu za meso,u neki stroj da bude reciklirano i da se od tog njegovog ostatka napravi nešto na šta će moći da nalepe cenu,etiketu i stave ga na policu za prodaju. Vaša ljudska propast,a i propast nas životinja je sadržana u nekoliko reči – gomilanje suvišnog u rukama malobrojnih….
Sus je svakoga dana mirisala vazduh koji je postajao sve hladniji i oštriji. Ja sam joj donosila opalo lišće i ona je prema njegovoj boji znala da joj se bliži kraj. Tada sam bila još uvek mala i nisam mogla da razumem sve što mi je Sus govorila i što sam slušala od ljudi i svoje majke mačke,ali instinkt me nije varao i znala sam od koga moram da se čuvam. Izbegavala sam one tri opajdare iz velike kuće koje su svim silama navalile da se Sus zakolje i da se svinjac sruši. Opajdara je,moja ljudska prijateljice, zanimljiva reč . Nju je prvi put izgovorila Živinče kada me je sakrila od te tri naopake žene.
Rekla mi je tada :
„ Pazi se ,mala maco,one su ti opasne opajdare i mogu te otrovati kao što su otrovale i mačke pre tebe. Drži se svoje mame mace i ne udaljavaj se previše od nje.“
„Živinče je reč „opajdara „ čula od Beglice koja je njome častila te tri nemilosrdnice ,a zatim je istu reč naučio i Turdus u kavezu. Te tri su bivale sve više i više,rasle su i sve više i više su počele po mirisu da se razlikuju od drugih na koje sam nailazila. Te drugačije mirise su nazivali parfemima. Iza njihovih vrata je dopirali nevidljivi oblaci tih čudnih mirisa i štipali su me za oči. Moja majka je odlazila kod nji u njihove sobe kako bi hvatala miševe kada bi se neki od njih tamo zavukao. Govorila mi je kasnije kako su sve tri cijukale zbog miša.
„Suviše su bile osetljive za nekoga ko je svinje bez imalo obzira osuđivao na zatvor bez svetla, davio mačiće u vedru vode ,prskao ih onim čudnim jakim oblacima dima da oslepe i uguše se. Naravno,bile su osetljive samo kada su one same bile u pitanju,tebe i mene,mala moja maco,bi u tren oka,bez imalo griže savesti strpale u džak kao što je činila njihova majka i bacila nas u reku da se podavimo. Zapamti dobro – drži se podalje od takvih koji kada su oni sami u pitanju poseduju „naročitu osetljivost“ za koju se drže kao za nešto što samo njima s pravom pripada,a što je zabranjeno drugima. Pazi se dobro takvih kao što su njih tri i njihova sorta“.
Moja majka mačka se silno zabavljala njihovim strahom i njihovom „naročitom osetljiovošću“ koju je dovodila do krajnosti poigravajući se sa mišem umesto da ga odmah zgrabi zubima.Namerno se poigravala mišem kako bi lov potrajao što duže.Ispuštala bi ga iz šapa,a on bi trčao oko stola,ispod stolica,oko kreveta,ispod zavese. Taman kada bi one pomislile kako ga je uhvatila,ona bi ga puštala da nepovređen pobegne,a one bi ponovo počele da cijuču ,pa čak i da se penju na stolice.
„Tako treba sa napirlitanim opajdarama „ -govorila bi Beglica smejući se mangupluku moje majke mačke dok bi joj Živinče prepričavala i oponašala kako su njih tri trčale po sobi prestravljene. Moja majka je inače miševe ubijala brzo,munjevito i nije ih mučila. Kada bi miš tri puta optrčao sobu,ona bi ga zgrabila i u trenutku zubima ugušila,a zatim bi ga donela meni da ga pojedemo zajedno.
„ Ako je žena dovoljno mudra da strpa đavola u bocu , zaključivala je Beglica slušajući o podvizima moje majke mačke , onda je mačka sasvim izvesno dovoljno oštroumna da se poigra sa napirlitanim opajdarama!“
„Beglica i Živinče su i mene i moju majku uvek milovale i hranile . Bile su kao i mi mačke – ništa osim svojih golih života nisu imale .“
Pogledala sam svoju prijateljicu macu koja je prekinula pripovedanje kako bi lizala svoje šape i njima zatim umila svoje lice. Koliko je njoj zapravo godina _ -pitala sam se. Pokušavala sa da uklopim u približni vremenski okvir sve ono što mi je pričala i ispadalo je kako je moja mačija prijateljica živela ,činilo se, više desetleća…
„ Koliko je tebi zapravo godina,maco ?“, upitala sam je.
Zagledala se u mene svojim okruglim očima i uspravnim zenicama koje su se sužavale kako je njena misao sazrevala ..
„Dovoljno dugo da znam kako je svako ko misli da su mačke ograničene jednim „mjau „ i jednim „frrr“ – glupi…Ovo, čini ti se sada ,nema baš mnogo veze sa tvojim pitanjem,pa ipak…razmisli malo. A, ako hoćeš baš da ti kažem koliko sam stara ,ja ni sama to ne znam, ali u mom sećanju postoje mnogi događaji i mnoga mesta; u sećanju mi je toliko toga – čak i prvo bacanje napalma .
„ Bila si u Vijetnamu ?“
„Kakvom Vijetnamu…ni ne znam gde je to. Bila sam sa grčkim partizanima na jednoj planini.na njih su bacali te komadiće,to što gori kada te dodirne,taj napalm. Pusti me sad da se okupam…“.
Pošto je zvršila sa kupanjem,zevnula je i protegla se.
„ Nešto me svrbi ispod krzna , požalila mi se. Moram da ti ispričam još i o tome kako su vlasnice Sus….ah,to me svrbi – vlasništvo! Sve je okovano vlasništvom!“ rekla je i snažno se zadnjom nogom počešala iza uva.
NASTAVIĆE SE……..





Odličan početak,s nestrpljenjem očekujem nastavak.
Lepo je znati da neko čita ono što mi mačke diktiraju! Moraću malo da ih požurim da što dođemo do kraja ove priče ti.romana.
Lepa priča…
Hvala. Još naravno nije završen roman. Ima još poglavlja koje treba ovde objaviti.