Porodica Radić živjela je skromno u staroj kući na rubu sela. Otac Ilija je radio kao nadničar kad bi bilo posla, a majka Marija kuhala je za susjede i prodavala domaći hljeb na pijaci. Imali su troje djece: Anu, Marka i malog Petra. Dani su im prolazili u borbi da sastave kraj s krajem, ali […]
Pre dve godine je otišao trbuhom za kruhom nakon završenog mastera i bezbroj neuspelih pokušaja da pronađe posao koji odgovara njegovoj želji za znanjem i finansijskim potrebama. Sreću je našao u Rusiji, zemlji pogođenoj ratom. Nesrećom te države se nećemo baviti sada osim tom činjenicom da je država koja je u ratnom stanju nekome sigurna
Život je začarana šuma, I boli, i radosti, ona tka. U njoj drum do druma, Na svakom od njih, biće i zla. Usput, srešćeš vile, Zračiće iskonskom lepotom, U haljinama skrojenih od svile, Lako ćeš zgrešiti lepotu dobrotom. Usput, naći ćeš trnje, Tragaćeš za novom stazom, Druge biće još crnje, Očajno, vapićeš za izlazom. I
Sakrij jedan pedalj sna u džepu i sačuvaj ga za loše dane. Jer loši dani će sigurno doći. A kada budeš imao taj pedalj moći ćeš da prebrodiš sve. Snovi su kao drugi svet, a kada su naši, onda je i taj svet naš. Ne ostaj nedorečen, ne ostaj neostvaren. Ganjaj dokle možeš i koliko
Neke ljubavi ne traze objasnjenje, one samo postoje u nama. U njima se dani ne broje. U njima nikad nisi sama. Lakse podnosiš bitke svoje i dane kad svet je samo tama. Znaš da je njegovo srce tvoje, on zna miris ljiljana i tvoje omiljene boje. U ljubavi se srca množe u dvoje.
Slijedi opis puta na jednu od konzilijarnih komisija. Uvijek mi se činilo apsurdno kako se komisija može održati bez pacijenta, a posjete istim su mi dokazale koliko zabave propustimo, ali samo ako želimo vidjeti taj segment. I tako vozači gradskog saobraćaja nakon par mjeseci puta jednog pacijenta, primjetiše i prokomentirisaše simptome putnika, te posavjetovaše šta
Volim te ljubavi, to reći nije dovoljno, jer osećanja su kao reka, beskrajna i duboka. Ti si u mom srcu duboko usađeno more ljubavi, I dok ne budeš pored mene, bićeš moje večno nedostajanje. Nedostaješ mi kao pesmi bez stih, tvoj osmeh u mom srcu živi kao večna melodija. Udaljeni, ali srce nam je
Subota, 22. mart. Narcis koji si donela se osušio. Gledam latice kako jedna za drugom padaju rasipajući se u prašinu. Mirišljava sveća dogoreva i plamen se u očaju gubi. Pokušavam da napišem stih, nesmotren, detinjast, mlad, ali ne uspevam. Sva moja umetnost otišla je s tobom i ostao je mrak.
Raditi na sebi! Mantra posljednje decenije (ako ne i duže). Radila je tako i ona na sebi kako kaže i ne znajući da to čini, a još manje da ima plan. Ne vjeruju joj da nije znala, ali ona zaista nije bila svjesna da radi na sebi (za podsvijest nije mogla garantirati, jer ona čini
Još se nije završio ni poslednji odsjaj mesečine, ni plima odigrala svoj talasasti ples, a ti si okrenula svoje korake od mene. Još ni petao nije stigao da najavi rođenje letnjeg dana, ni sunce da promoli svoju vrelinu kroz oblake, a ti si leđima zatvorila vrata. Poigrao sam se sa tvojom kosom. Moje pore sjedinio
Gore je zamrijeti negoli umrijeti, Ne biti tu, ali ipak biti. Bivati, a ništa ne umjeti, Samo disati, pri spavanju sniti. Gore je biti mrtav, pri svijesti Osjećati, misliti, a ništa ne reći, Čekati na cesti tko će te prevesti. Tako čekati trenutak sljedeći. Gore je ne imati inata zrno, I ne
zbunjen, čekao sam ne znajući koga pod vedrim nebom hladnoća prodire kroz moju odeću u plitkim džepovima grejem zgrčene prste pogledom tražim smisao ali smisla nema zbunjen ostavljam veru po strani jer čekam dugo dugo sasvim dugo pod vedrim zimskim nebom
