14. poglavlje
Kod kuće su zajedno pripremili ručak, na Milino iznenađenje čak se nijednom nisu posvađali tokom kuhanja, iako je ranije osjećala nekontrolisanu iritaciju kad god bi neko pokušao da je podučava kulinarskim vještinama.
Iskreno, uopšte nije očekivala da je Mir ikada u životu držao tiganj u rukama, što mu je odmah i rekla. U njenoj porodici se smatralo da je kuhanje nemuško zanimanje i ta teza nikada i niko nije dovodio u pitanje. Miroslav je, međutim, svoje vještine objasnio time da majka neće uvijek biti pored njega, a u samostalnom životu će se nekako morati snaći i obezbijediti sebi hranu.
Takav odgovor je Milu zadovoljio, ali joj je unutrašnji osjećaj govorio da se momak namjerno razmeće pred njom. Za sve vrijeme njenog boravka ovdje nijednom nije pokazao želju da nešto skuha, a danas se u njemu iznenada probudio pravi kulinarski talenat.
Baš u trenutku kada je ručak bio gotov, kući se vratila Maša i poslovnim tonom izjavila da će uskoro ponovo otići kod drugarice, jer kada se raspust završi, više neće moći toliko dugo da šeta, pošto je peti razred ozbiljna stvar. Eto od koga je trebalo učiti kako iz života uzeti maksimum. Poslovnije dijete Mila još nije upoznala.
Kasnije, kada su se drugarice toplo oprostile, a brat dobio uobičajeno: „baj-baj, ponašaj se lijepo, inače ću reći mami“, Mir je upitao Milanu da li i dalje crta i da li bi mu mogla pokazati nešto od svojih radova.
Nakon preseljenja u Severomorsk crtala je mnogo rjeđe, ali su fotografije, naravno, postojale negdje u dubinama telefona. Djevojku je obradovalo to što se Miroslav zainteresovao za njen život. Uostalom, i sama je željela da s njim podijeli djelić svoje prave sebe. Djelić tihe i usamljene djevojčice, koju je pažljivo skrivala iza maske društvenosti i vedrine.
Mila je sjela pored Miroslava na kauč, podvukavši jednu nogu pod sebe, i otvorila galeriju sa fotografijama.
Za svaki slučaj je prethodno isključila internet na telefonu, kako se Marjana iznenada ne bi pojavila sa svojim još jednim nevjerovatno originalnim savjetom o uređenju privatnog života.
Nije razumjela otkud drugarici, koja živi usred vječno užurbanog moskovskog „mravinjaka“, vrijeme za dopisivanje dok život oko nje ključa. Ipak, poruke sa pitanjima stizale su zavidnom redovnošću, a prepričavati Marjani potencijalne tračeve uopšte joj se nije željelo. Zato Mila već dugo nije ulazila u chat i sasvim je očekivala još jedno Marjanino spektakularno podsjećanje.
A Miroslavu uopšte nije bilo potrebno da zna ko je sponzor njenog nedavnog oslobađanja u kupatilu, jer bi se ta tema ipak morala otvoriti.
Mir se cijelim tijelom okrenuo prema njoj, prebacivši ruku preko naslona kauča iza Milane. Letimično ga pogledavši, djevojka se primakla bliže, prislonivši rame uz njegovo. Brzo listajući brojne slike do otprilike datuma posljednjeg crteža, dotakla je fotografiju, otvarajući je preko cijelog ekrana.
U sjećanju joj se nehotice pojavio nostalgičan trenutak. Sjedila je na trgu u Severomorsku neposredno prije odlaska, razmišljajući o tome kako će joj se život razvijati pod uticajem roditeljskih nastojanja da je „uspješno“ udaju. „Uspješno“ je u njihovom shvatanju značilo pronaći joj dostojnog i odgovornog mladoženju.
To da će sin očevog saborca biti najbolja prilika, nije izazivalo sumnju ni kod koga osim kod Milane. Koliko god se trudila da se umiri, strah pred zjapećom nepoznanicom nikako nije želio da se povuče. Ići će kod potpuno nepoznatih ljudi koje je ranije viđala samo na ekranu monitora, i to usput, jer nikada nije željela da prisustvuje razgovorima roditelja s njihovim prijateljima. A po dolasku će morati da komunicira s nekakvim dječakom koji joj se, prema pričama roditelja, predstavljao kao najdosadniji štreber u naočalama s debelim sočivima i u iznošenom, tmurnom džemperu koji godinama ne skida.
Tako je razmišljala prije dva mjeseca, uopšte ne sluteći šta je zaista čeka. Te hladne ljetne večeri, istovremeno kopajući po mislima koje su joj se rojile u glavi, Milana je užurbano šrafirala skicu zaliva koji se prostirao pred njom i „Mornara“, gotovo najznačajniju znamenitost njihovog malog zatvorenog grada. Sada joj je bilo drago što su je roditelji nagovorili da dođe…
Pokazujući crtež, Mila je pružila telefon Miroslavu, koji se, usput rečeno, ni najmanje nije uklapao u sliku štrebera iz njenih mentalnih strašila. Mir nije uzeo telefon u ruke, već se samo nagnuo bliže ekranu. Ona je pažljivo posmatrala njegovo lice i primijetila kako su mu se svijetle obrve podigle, elegantno se savivši poput kvačica.
„Koliko si učila crtati?“
„Baš učila? Tri godine. Poslije sam samo nešto bezveze crtkarala za sebe.“
„To ti zoveš neozbiljnim?“
„Pa da. Skica Barencovog mora i spomenika. Šta je tu neobično?..“
Iznenada je dlan Milane zavibrirao, privukavši njenu pažnju. Na ekranu telefona pojavilo se obavještenje o novoj poruci. Mila je osjetila kako joj se iznutra sve kao da je poliveno ključalom vodom. Nije joj čak bilo potrebno da podigne pogled da bi shvatila da i Miroslav to vidi. Zašto provjeravati, kad je napetost već postala gotovo opipljiva? Nije bez razloga imala čudan predosjećaj danas. Ali to nije moglo biti. Zašto se to, do đavola, dogodilo baš sada?
„Znam da ti nedostajem. Nije li vrijeme da se vidimo, mala?“
Ruka s telefonom se trznula i izdajnički zadrhtala. Mila se nesigurno okrenula, pokušavajući da procijeni Mirovu reakciju, i u sebi zahvalila sudbini što su već ranije razgovarali o detaljima njenog privatnog života.
Koji ga je đavo naveo da joj piše sada? Ona uopšte nije čeznula. Nije ni pomišljala na Mstislava otkako su ona i Miroslav priznali jedno drugom osjećanja. I nije imala pojma kako je pronašao njen novi broj. Ne, našao ga je u Markovom telefonu, to je bilo očigledno. Sam mu ga Mark ne bi dao, što znači da je Mstislav zavirio bez pitanja, a to je još gore. Šta odgovoriti? Da li uopšte odgovoriti? Moraće, inače neće odustati. Ili je bolje reći Marku? Ili odmah roditeljima?.. Misli su joj se grozničavo rojile u glavi poput razjarnih osa, dok je Mila prebacivala pogled s ekrana pametnog telefona na Miroslavljevo lice.
Doslovno se natjerala da pogleda momka, očekujući da u njegovom pogledu vidi osudu ili odbojnost. Ali Mir je samo vidljivo potonuo u tugu. Donja usna mu se, ne s prijekorom, već s tugom i odsutnošću, stisnula u već poznatom gestu koji je Mila viđala svaki put kada bi povrijedila njegov ponos.
„Možeš odgovoriti, neću čitati“, tiho i bez emocija rekao je, umorno trljajući lijevi sljepoočni dio. Ne, ne samo bez emocija. Njegove emocije su vizuelno otišle u minus, odnoseći sa sobom dio nečeg važnog. Kao da se u očima ugasilo svjetlo.
I najgore od svega bilo je to što je ona to osjećanje jako dobro poznavala. Isto je osjetila kada ga je tokom šetnje nazvala Marina. Samo što je Mila tada izbacila svu uvredu i negativnost, a Miroslav sada nije rekao ni riječ protiv. Iz nekog razloga bila je sigurna da i neće.
To nije bilo u Milaninom karakteru, ali sada joj se strašno željelo da nazove Mstislava i opsuje ga od glave do pete, jasno mu stavivši do znanja koliko je njegovo prisustvo problematično u njenom životu. Tri mjeseca mu nije bila potrebna. Možda to i nije mnogo u odraslom životu, ali u životu školarke to je vječnost. A sada, vođen nepoznatim motivima, piše joj kao da se ništa nije dogodilo. Kao da nije baš on s ravnodušnim pokretom ruke precrtao sav njen dobar odnos prema njemu, kada mu je Mila rekla za roditeljsku zabranu. Tada mu se „nije baš nešto htjelo“. A sada se pojavio, ni prašinu nije pokupio!
Vjerovatno mu nova veza nije uspjela i odlučio je da se vrati na utabanu stazu. Ma kakvi! Ona nije tražila Mstislava. I više nije željela nikakav kontakt s njim. A sada, videći Mirovu reakciju, osjećala je kako joj se iznutra širi gadno, ljepljivo osjećanje krivice. Kao da je ona tražila pažnju bivšeg. Kao da je lagala Miru pravo u oči.
Ostavivši telefon u stranu, pažljivo je sjela Miroslavu u krilo. On se nije protivio, samo je ćutke posmatrao njene pokrete.
„Ti si divan“, obuhvativši mu lice dlanovima, palčevima je nježno pomilovala glatko obrijane obraze i primakla se bliže, “oprosti, nisam znala da će mi ikada pisati.“
„Možeš odgovoriti, stvarno“, klimnuo je prema telefonu, ponovo je pogledavši utučenim pogledom, „sve je u redu.“
„Vidim da nije u redu.“
„Samo nisam očekivao. Ljubomoran sam. Nisam mislio da će biti ovako snažno. Ali ti nisi kriva. Proći će, stvarno.“
Mila je nježno i nesigurno dotakla njegove usne svojima, zatim ga ozbiljno pogledala u oči. Plavi bezdani, usmjereni mimo nje, nikada ranije nisu bili tako nemirni i bezdanom apatijom ispunjeni. Mir kao da sada nije bio s njom, već negdje duboko u sebi, očajnički pokušavajući nešto da razjasni.
„Miroš“, srce joj se bolno steglo kada je vidjela s koliko nade i uzbuđenja je trenutno reagovao na nježni nadimak koji od nje ranije nikada nije čuo, „ja volim samo tebe. Nikoga drugog na svijetu ne trebam. Ti si za mene cio svijet, cijeli mir.“
Miroslav se slabo nasmiješio i privio glavu uz njena prsa, vjerovatno zatvorivši oči, jer je Mila iznenada osjetila lagani dodir njegovih trepavica po njenoj otkrivenoj koži iznad izreza majice i jezu koja joj je istog trena prošla tijelom. Kada je kratkotrajna zbunjenost popustila, djevojka je prislonila obraz uz njegovu svijetlu kosu, zažmurivši i pokušavajući da sredi misli.
Nije mogla da vjeruje da takvi ljudi postoje. Mark bi u sličnoj situaciji napravio skandal ni oko čega, to je više puta viđala u školi. A i sama bi vjerovatno isto postupila. Mirova reakcija joj je bila neshvatljiva. Kako je moguće tako mirno govoriti o svojoj ljubomori i pritom ne pokazati ni trunku agresije?
Nije joj stajalo u glavi da se može biti ljubomoran u tišini, jer su u svim serijama koje je gledala scene ljubomore prikazivane glasnim proglašavanjem prava na osobu, a nikako potpunim povjerenjem i razumijevanjem. Možda je stvar bila u tome što joj je Mstislav samo pisao. Ko zna kako bi Mir reagovao da se s njim sreo uživo. Ali Mila je savršeno shvatila da ni po koju cijenu ne bi željela da do tog susreta dođe. Da, Miroslav se ne bi dao povrijediti, u to nije sumnjala, ali gledati s kakvom tugom je gleda bilo je potpuno neizdrživo.
Milana je osjetila kako je Mir obgrlio oko struka, nježno se privio bliže i poljubio tanku kožu ispod njene desne ključne kosti.
„Volim te. A ovo za mir ćeš mi sada stalno prebacivati, Milana-kao-grad-u-Italiji?“
Nezadovoljno je coktala jezikom.
„Ne bih ni pomislila, da ti nisi rekao. I ti si prvi koji to sada spominje, uostalom.“
Mir je na trenutak pogledao u nju i Mila je primijetila kako se u njegove oči postepeno vraća nekadašnja vedrina.
„Uostalom“, razvlačeći intonaciju i oponašajući je, započeo je Mir, „mogu se sjetiti i toga da mi nisi pokazala sve svoje crteže.“
„A ti meni šta…“
„Ja sam ti danas pokazao vrhunac kulinarske umjetnosti“, samodovoljno se nasmiješio, istog trenutka čelično potvrđujući Milinu teoriju o današnjem zajedničkom kuhanju. Bilo bi glupo očekivati da će propustiti priliku da se malo razmeće pred njom. Praveći se da razmišlja, podigla je pogled ka plafonu, naduvavši usne kako bi sakrila polaskani osmijeh.
„Pa, bilo je ukusno, ali to je samo jedan primjer kulinarske umjetnosti, a ja imam mnogo crteža.“
„Trebam li ti za svaki kuhati?“
„A znaš li još neke recepte?“ nastavila je Milana da ga zadirkuje, praveći naivno-sumnjičav izraz lica.
„Ne vjeruješ?“ po Mirovoj reakciji bilo je jasno da se upecao. Mila je bokovima osjetila kako se cijelim tijelom napinje ispod nje, kao da je već spreman da potrči u kuhinju i hitno nešto sprema.
„Vjerujem, ali tražim dokumentarne dokaze. Kako se, usput, zvalo ono jelo koje smo danas spremili?“
„Gedlibže.“
„Ge… šta?“
„Ged-lib-že“, izgovorio je Miroslav po slogovima.
„Ne zvuči kao nešto kubansko“, sumnjičavo se namrštila Milana.
„Zato što je adigejsko.“
„Ma… Znači li to da već mogu roditeljima da se hvalim da me hrane halal hranom?“
Mir ju je pogledao s prividnim prijekorom, snishodljivo odmahnuo glavom, kao da razgovara s naivnim djetetom.
„Ne zaboravi pritom da se našališ na račun čokolade „Aljonka“.“
„A šta je s njom?“ zbunjeno je upitala Mila.
„Čokolada „Aljonka“ je halal. Znaš zašto?“
„Ne.“
„Pa, u marami je.“
Milana je frknula, jedva potisnuvši histeričan smijeh, i lupnula Mira po ramenu.
„Zar još nisi dobio po nosu od Adigejaca zbog takvih šala?“
„Ne. Zašto bih? Normalni su momci, samo malo impulzivni“, slegnuo je ramenima, ali primijetivši Milin skeptičan pogled, kapitulirao je, „dobro, sa starijima se tako ne šalim, mlađima je svejedno.“
„Tako si odmah trebao reći.“
