19. poglavlje
Milana je ponovo došla da prespava kod njega. Da se večeras nije pojavila, on bi došao sam. Bilo je glupo gubiti posljednje sate koje su mogli provesti zajedno. Pogotovo kada je budućnost bila tako maglovita.
Još donedavno Miroslavu se činilo da sve zna unaprijed, da je siguran u svaki dan i u svaki svoj postupak. Ali stvarnost ga je zapljusnula surovim prosvjetljenjem: on ne kontroliše ništa i ni u šta ne može biti potpuno siguran. Jer budućnost nije samo u njegovim rukama. U ovoj igri ih je najmanje dvoje. I Milana je takođe sposobna da djeluje po sopstvenoj volji.
Tokom noći nijedno od njih nije spomenulo šta će biti dalje. Bilo je strašno razgovarati o tome i praviti konkretne planove za jesen. Svijest o predstojećoj razdvojenosti bila je previše gorka, a plakati cijelu noć nije im se željelo. Mnogo je bolje bilo provesti to vrijeme u zagrljaju jedno drugog, pričajući o nečemu usputnom, kao da će sutra doći sasvim običan dan, koji im ne nagovještava samoću i tugu.
Na primjer, mogli su razgovarati o Mašinoj šetnji, o kojoj je cijelu večer bez prestanka brbljala po povratku iz parka. Ona i Jurka su se sprijateljili, pronašavši zajedničke interese. Štaviše, naučio ju je da vozi skejt. Kasnije, kada su svi otišli na spavanje, Mir je rekao Milani da je sestra i ranije znala voziti, samo je nije previše zanimalo. Ali, kako se kaže, pogledi se mijenjaju, a sada je imala dostojnu motivaciju za novi hobi.
Mir je iskreno bio sretan zbog sestre, jer je znao koliko je dugo željela da se sprijatelji s Jurom. Ali tu radost je zasjenjivao predstojeći odlazak Milane. Već sutra će se rastati do sljedećeg ljeta.
Ujutro mu je svijest bila zamagljena. Uopšte nije spavao — posmatrao je kako je Mila zadrijemala kraj njega i pokušavao sebe uvjeriti da se za godinu dana ništa neće promijeniti, da će njihova osjećanja samo ojačati, a životni ciljevi postati jasniji. Da je do njega, ne bi je pustio ni na trenutak, ali, nažalost, odluke ne donosi samo on. Miroslav je odbijao da povjeruje da se sve isplanirano može srušiti u jednom trenu pod uticajem okolnosti, odrastanja i promjene prioriteta.
Ne. Nikada ne bi odustao od Milane. I cijelom dušom se nadao da je i ona jednako nepokolebljiva.
Ipak, sumnje su mu se nizale jedna za drugom. Jer joj je pisao bajker s očiglednom namjerom da obnovi vezu. I nije bilo poznato na kakve je postupke sposoban da bi to postigao. Mir više nije pokretao tu temu s Milom. Nije želio da je uznemirava, dobro se sjećajući kakav je utisak ta poruka ostavila na oboje. Još uvijek nije znao kakav je utisak njegovo ćutanje ostavilo na Milu. Miroslav nije želio da u njenim očima ispadne okrutan ljubomorac, ali u tom trenutku nije mogao ni sakriti bol i zbunjenost, pa je odlučio da je ćutanje najbolji izlaz. Barem dok se ne sabere.
Poruka je u njemu izazvala mješavinu potpuno novih i nejasnih osjećanja. Iznenadna žestina obavila ga je neprijatnim kokonom, tjerajući ga da se uznemiri i osjeća nesigurno. Svrbež ljubomore probudio je želju da položi pravo na nju. Tako nešto mu se nikada ranije nije dešavalo.
Ali glumiti vlasnika bilo bi pogrešno prema Milani. Mir je nikada ne bi prisiljavao da ostane s njim. Da, bilo bi mu neizmjerno bolno da je izgubi, ali ograničavati tuđu slobodu ne bi mogao, kao što ne bi dozvolio ni da se ograničava njegova vlastita.
Ulje na vatru dolijevala je i činjenica da nije znao kakav je Milin stvarni odnos prema toj nesretnoj poruci. Vidio je koliko se uplašila kada je stigla obavijest, ali nije znao čega tačno: da li se bojala njegove moguće reakcije ili razotkrivanja neke tajne.
Razmišljao je o tome dugo i temeljno. Pokušavao je razjasniti vlastita osjećanja, utišati ljubomoru i sagledati situaciju trezveno i bez emocija. Na kraju mu je to i uspjelo — Milina krivica u toj poruci nije postojala i nije mogao biti ljut na nju. Ali nemir nije nestajao.
Mir je silno želio da joj vjeruje. I da nikada ni u šta ne sumnja. Ali takvo povjerenje nije mogao imati prema svima. Čak i ako bi Milana ostala vjerna, kako je obećala, to nije garantovalo da će bajker odustati, da joj po povratku u Severomorsk neće dosađivati i da neće predstavljati prijetnju.
Razmišljajući o svemu tome i smišljajući razne moguće scenarije, Miroslav se bojao da će biti prevaren, ali se istovremeno bojao i vlastite nemoći. Nije znao šta bi mogao učiniti, boraveći u Krasnodaru, da barem donekle zaštiti Milu. I nije znao da li se uopšte vrijedi brinuti zbog toga. Možda se samo bez potrebe uznemiravao? Mir nije imao pojma kakav je Milanin bivši. Sasvim je dopuštao mogućnost da je poruka bila glupa šala bez ikakvih posljedica. Ali pod uticajem tjeskobe taj mu se scenario činio najmanje vjerovatnim.
Rastanak je bio težak. Naravno, Mila mu je govorila da joj nedostaju roditelji, i on je razumio da je mora pustiti samo na godinu dana. „Samo“? Kako je čudno zvučala ta riječ u novom svjetlu. Ranije mu je vrijeme prolazilo neprimjetno između treninga i učenja. Ali Mir je iz vlastitog iskustva znao da, kada nešto silno iščekuješ, vrijeme se vuče nepodnošljivo sporo. Jedinu utjehu mu je davalo Milino obećanje da će razgovarati s ocem i preseliti se u Krasnodar. Zbog toga je bio spreman čekati koliko god treba.
Na aerodromu, primijetivši suze u Milinim očima, jedva je smogao snage da se nasmije i utješi je. Htio je zavijati od duševne boli, ali morao je biti snažan. Ako sada pokaže slabost, kako će se Mila kasnije moći osloniti na njega? Morao je biti jak. Postojan. Prije svega da bi nju podržao. A kod kuće, u samoći, isplakat će svu nakupljenu bol. Ali to kasnije. Ne sada. Samo ne pred njom.
