2. poglavlje
I konačno je stiglo to dugo očekivano jutro — jutro prije ljetnog raspusta. Momak se slatko protegnuo u svom krevetu i polako ustao. Izlazeće sunce obasjavalo je njegovu sobu, obećavajući topao i radostan dan pred njim. Posljednji školski dan u njegovom životu. A ispred njega su samo ispiti i sloboda. Otići će iz ovog malenog i dosadnog gradića, upisat će se tamo gdje sam odluči, živjet će kako želi. Sloboda!
Iz kuhinje se začuo majčin glas, objavljujući da je vrijeme za doručak. Miroslav je uvijek rado išao na doručak, a glavni razlog za to bile su kulinarske vještine njegove majke. Hrana je uvijek bila toliko ukusna da joj jednostavno nije mogao odoljeti. Čudno je kako je, uprkos tome, uspio održati vitku i fit figuru. Vjerojatno su ga ples i jahanje spašavali od viška kilograma, jer nije mogao objasniti kako još uvijek nije nabacio koji kilogram, s obzirom na količinu hrane koju je jeo. Iako, možda to uopšte nije bilo toliko previše, kako je mislio? Na kraju krajeva, rastući organizam treba puno kalorija.
Za stolom je već bila okupljena gotovo cijela porodica, osim mlađe sestre, koja se pospano vukla iz svoje sobe, i starijeg brata, koji više nije živio s njima. Odletio je u svijet odraslih, baš kao što je i sam Miroslav uskoro namjeravao. I tada će Maša ostati sama s roditeljima, a njihova nekada velika porodica okupljat će se za stolom samo za praznike. Ali, možda je baš u tome ljepota? Što je veća udaljenost, to su jače porodične veze.
Ovo bi mogao biti savršen dan, da nije bilo jednog „ali“. Tog „ali“ koje mu majka nije mogla izbjeći spomenuti za doručkom.
„Mire, imam jednu molbu za tebe“
„Nema problema“, rekao je tada. I sada bi se mogao zakleti da to nikada ne bi rekao da je znao šta će ga zamoliti. A pogotovo da je znao s kim će se morati suočiti zbog svoje pristojnosti i dobrote.
„Sjećaš li se naših prijatelja iz Sjeveromorska?“
„Lava, mog vojnog druga“, dodao je otac, vidjevši sinovljevu zbunjenost.
„Da…“ nesigurno je promrmljao Miroslav, naravno, shvatajući o kome se radi, ali još uvijek ne povezujući to s majčinom molbom.
„Nedavno nam se požalio da mu kćerka sasvim vene u njihovom gradu.“
„I?“ momak je već počeo naslućivati nešto loše, ali njegov mozak je odbijao u to povjerovati.
„Tvoja vršnjakinja, usput rečeno. Pa, skoro. Ti si u maju rođen, a ona…? Mislim da je u junu. Da?“ majka je upitno pogledala prema ocu, koji je zamišljeno klimnuo glavom.
„Sve je to divno, ali u čemu je stvar? Možete li biti malo konkretniji?“ Mir je nervozno nabio viljuškom povrtni omlet, jasno dajući do znanja da ga ne zanima razlika u godinama s nekom djevojkom koju nikada nije vidio i da ne namjerava gubiti vrijeme na rasprave o njenom datumu rođenja.
„Dakle“, nastavila je majka, „budući da smo u odličnim odnosima s tom porodicom, predložili smo da pošalju djevojku kod nas u Krasnodar preko ljeta.“
„Odlično… Stani, šta?! Kako to misliš „preko ljeta“? Kako to misliš „kod nas“? Hoće li ona živjeti ovdje?“
„Nećemo valjda dijete poslati u hotel!“ iskreno se razbjesnila majka, kao da nikada nije razmišljala o mogućim posljedicama zajedničkog života.
Naravno, hotel je svakako opasniji za „jadno dijete“ nego boravak kod nepoznate porodice. A i pozvati neku nepoznatu djevojku da živi kod vas potpuno je sigurno, zar ne? Izgleda da u njihovoj porodici samo on razmišlja o posljedicama.
„Samo mjesec dana, sine, možda dva“, oglasio se otac blagim tonom u kojem se jasno osjetilo prećutno „nismo te ni pitali“.
„U julu će biti ovdje i vjerovatno će se vratiti kući. Ti ćeš već završiti ispite, upisati se…“
„A ona? Zar ona nema ispite?“
„Ne, završila je deseti razred, počela je ići u školu kasnije“, ponovo je ubacila majka. Aha, znači, datum rođenja ne znaju, ali za razred znaju. Fenomenalno pamćenje…
„Ali imam takmičenja u konjičkom sportu u julu!“ dao je posljednji argument Mir.
„Mislim da će ona rado doći da gleda. Ti si ipak džentlmen, zar ne?“
Da ta žena nije bila njegova majka, vjerovatno bi joj rekao gdje je vidio tu gošću i da ni pod koju cijenu ne namjerava provoditi ljeto u društvu neke djevojke. Ali… morao je prešutjeti, pokušavajući zatomiti bijes, nadajući se da će ga ovo nekako zaobići. Možda pobjeći s prijateljem na selo?
Nije stigao ozbiljno razmisliti o tom, naizgled, genijalnom planu, jer ga je ometio zidni sat.
„Moram ići u školu.“
***
U svojim mislima upravo je taj dan i taj razgovor, vođen prije mjesec dana, smatrao početnom tačkom svog života koji se kotrlja u propast. Naravno, to je bila samo uvertira. Prava drama nastala je kada se gošća pojavila u punom, da tako kažemo, sjaju.
Do tada je već položio ispite, završio sa školom, stigao je predati dokumente na nekoliko fakulteta, i činilo se da je život predivan — pred njim se otvaralo nešto novo i zanimljivo. A onda je došao juli. Iskreno, usljed cijele te gužve u njegovom sada već odraslom životu, momak je zaboravio da njihovu porodicu čeka mnogo veći događaj.
Pripreme su počele otprilike pet dana ranije, bile su veoma intenzivne i iscrpljujuće, barem kako se njemu činilo. Soba se oslobađala dječijih igračaka, a u nju je prebačen veći krevet, „za rast“, kako su rekli. Mlađa sestra se, na njegovu zaprepaštenost, s previše oduševljenja preselila na kauč, ustupajući mjesto gošći i očigledno smatrajući to nekom posebnom privilegijom.
Međutim, pravi haos nastao je tek na dan njenog dolaska. Tada su roditelji i sestra, Maška, jurili po stanu, haotično sređujući sve prostorije istovremeno, pripremajući ih za dolazak princeze. Nije mogao to stvorenje nazvati drugačije, gledajući razmjere priprema.
Prvo, u stanu je i bez toga uvijek bio red, pa mu se činilo krajnje pretjeranim praviti toliku pometnju zbog neke djevojke. Drugo, on je sasvim drugačije zamišljao ljude nakon dugog putovanja. U stvari, ljude je zamišljao potpuno drugačije…
Negdje poslije podneva otac je otišao na aerodrom. Njemu je pripala čast da prvi doživi kulturni šok pri pogledu na njihovu gošću. Ostali su taj „užitak“ okusili nešto kasnije.
Zazvonilo je zvono na vratima, a Maška je potrčala da otvori — čemu su samo učili dijete, trudeći se da je zaštite od nepoznatih posjetilaca? Srećom, iza vrata je bio otac. Na nesreću — nije bio sam.
Isprva, Miroslav nije ni mogao sebi opisati čitav spektar utisaka od onoga što je ugledao. Na pragu je stajala niska djevojka, tačnije, bila bi niska da nije bilo ogromnog đona na njenim sandalama.
Momak je ostao zatečen. Iskreno, nije ni znao šta ga je prvo pogodilo — jak, presladak (iako skup) parfem ili njeno samouvjereno držanje.
Zatim mu je, uprkos uskim kožnim hlačama, za oko zapeo upadljivi crveno-žuti top, zategnut do krajnjih granica na sasvim očekivanim mjestima. Nije ni stigao spustiti pogled na otkriveni, čvrsti stomak, jer je gošća već zakoračila naprijed, ostavljajući za sobom par kofera, i konačno progovorila:
„Ja sam Milana. Kao grad u Italiji, gdje moda cvjeta. Ali možete me zvati jednostavno Mila.“
Miroslav se jedva suzdržao da ne izvali nešto poput „šta ti, zaboga, pričaš?“, ali očigledno se to pitanje ipak nekako ispisalo na njegovom licu — nadao se da nije baš neonskim slovima. Djevojka ga je samo ošinula tako prezrivim pogledom da se nesvjesno zbunio i spustio pogled.
Usput je, doduše, stigao primijetiti i njen upečatljiv make-up, usklađen s bojom topa. Nakon kratke analize i poređenja Milane sa svojim školskim drugaricama, donio je jednostavan zaključak — one su bolje, jer im se ispod sloja nevjerovatne šminke barem moglo nazreti pravo lice.
S tim zaključkom, interes za djevojku potpuno je nestao, a samim tim i potreba da više stoji u hodniku. No, vaspitanje i (što da se laže) radoznalost da vidi kako će se ovo „predstavljanje“ završiti, natjerali su ga da ostane i strpljivo izdrži do kraja.
Treba priznati, majka se držala najbolje od svih. U svakom slučaju, imala je snage da pozdravi novo pristiglo biće. Zatim se pridružila Maška, koja je očigledno našla novi objekat za imitaciju na neko vreme. Trebalo bi samo savetovati majci da sakrije svu kozmetiku od dečijih ruku…
„Da li ćeš tako samo stajati ili ćeš se ipak predstaviti?“
Zatečen ovakvom drskošću, Miroslav je podigao pogled prema devojci, želeći da sazna kome je smela tako da se obrati. Usmerivši svoju tanku, manikiranu ruku ka bokovima, Mila je pažljivo i s podsmijehom gledala pravo u njega. Tu je slika postala jasna. Povređeni muški ego, naravno, ozbiljna stvar, ali pred roditeljima je bolje da ga sakriješ, dok te nisu povredili još više.
„Za tebe — cijeli Mir“, — promrmljao je, nevoljno, želeći da odgovori isto tako oštro i zlobno, kao ona, ali tek kasnije shvatajući da je to zvučalo gotovo kao obećanje.
Iz želje da ne bude još veći predmet sramote, momak je otišao u svoju sobu. Već s tog mesta, osluškujući, pratio je nastavak banketa.
Prvo je Mila nezadovoljnim glasom pitala gde će spavati, zašto je ovde tako tesno, zašto u stanu ima samo jedan WC, još i spojen. Da, sa tolikom porodicom, to je već problem, ali ne toliko ozbiljan da bi to izgovarala tim tonom. Momak je zavidio strpljenju svojih roditelja, koji su joj monotono i nežno objašnjavali sve posebnosti života običnih porodica. Po zahtevnosti i aroganciji devojke, mogao je pomisliti da je do dolaska kod njih živela barem u dvorcu. Ali Miroslav je sigurno znao da to nije istina. Prijatelj njegovog oca imao je prostran, ali sasvim običan stan. Da, možda bolje opremljen nego njihov, ali to nije bio razlog da bude toliko izbirljiva!
Uglavnom, već je bilo jasno da se neće slagati s Milom. Kako sada preživeti ovih mesec dana pod njenim gromoglasnim pogledom? Dobro je barem što nije plavuša, inače bi ih mama već spojila. Dovraga. Sigurno treba pobjeći iz ovog ludila.
Dalje je trebalo preživjeti zajedničku večeru. Sve bi bilo u redu, da „plava krv“ nije dala o sebi do znanja i ovdje. Na hranu se nije moglo prigovoriti — to je bio činjenica. Ali natjerati Njezinu Visočanstvenost da pere suđe — to je bilo svetogrđe; o čemu je Visočanstvo odmah požurilo obavijestiti sve prisutne. Šta je problem oprati svoju tanjiru, Miroslav nije mogao razumjeti. Nije razumio ni to kako ova mala ima hrabrosti razgovarati na takav način s gotovo nepoznatim ljudima, s kojima će, zapravo, morati živjeti neko vrijeme. Ali, uprkos apelima na savjest, koji su dolazili od oca, Visočanstvo nije spustilo ponos do pranja suđa. I, na iznenađenje Mire, roditelji su popustili, ostavljajući Milanu na miru. Usput, on bi već dobio od njih zbog takvog ponašanja. Kolosalno strpljenje.
Sljedeće poteškoće čekale su ga pred vratima kupaonice. Momak je planirao da se istušira u svoje uobičajeno vrijeme, ali je bio drsko udaljen od vrata.
„Zapravo, djevojkama treba ustupiti, ja sam prva došla“, rekla je Mila, pognejući mu tamne oči koje su se neprirodno isticale pod svijetložutim eyelinerom i crvenim sjenilima. Izbliza je to bilo još gore — Miroslavu je kao da su mu u lice zabili raskrasku sestre, prisiljavajući ga da razmatra tragove kiselinskih markera.
„Ali sad je moje vrijeme za tuširanje.“
„Ništa, pomaknut ćeš se“, odmahnula je ramenima i demonstrativno prošla pored njega u kupaonicu.
„Naravno! Ali samo da bi što prije oprala tu grozotu sa svog lica!“ vikao je, uzrujan, i vratio se u svoju sobu.
Kako je kasnije postalo jasno u razgovoru s roditeljima, tajna njihovog strpljenja ležala je u tome što su unaprijed bili obaviješteni o „posebnoj“ (takvu riječ je Mir smatrao vrlo blagom i nedovoljno izražavajućom za sve što se dešavalo) prirodi Milane. I odlučili su da ništa ne govore svom sinu, kako ga ne bi uplašili unaprijed. Sjajan pristup, vrlo djelotvoran, kad treba besramno raditi po svom, ne uzimajući u obzir mišljenje potencijalnih žrtava…
Sljedećeg jutra, stvorenje je ležerno izašlo iz „tijesne“ sobe (dva puta tri metra), umotano u frotirni ogrtač. I, naravno, u kuhinji nisu bili nikog osim njih dvoje. Po prvi put, Miroslav je prokleo svoju naviku buđenja rano. Mila je prošla pored njega kao da ga nije ni primijetila i pogledala u ormarić sa žitaricama:
„Imate li ovdje normalan čaj?“
„Ovisi što ti nazivaš normalnim.“
Nakon kratke pauze, Mila se okrenula prema njemu, i Mir je prvi put zaista mogao vidjeti njezino lice. Ratna boja još nije bila nanesena, i pred njim se pojavila sasvim mlada djevojka, s nježnim i profinjenim crtama lica, simpatičnim, još pospanim očima, privlačnim lukom usana i… Možda mu je upravo tada kroz glavu prošla misao da je djevojka zapravo lijepa. Tačnije, takva misao bi mu mogla pasti na pamet, da ranije nije imao „zadovoljstvo“ s tom istom djevojkom razgovarati.
Izraz slatke zbunjenosti koji je na trenutak zaiskrio na njenom licu nestao je jednako brzo kao što ga je zamijenila uobičajena nadmena drskost.
„Znaš li ti uopće šta je čaj? To je napitak koji…“
„Na susjednoj polici, samo ne smaraj.“
„Nisi baš nešto pristojna.“
„Isto mogu reći i za tebe.“
„Ja sam ovdje gošća, ako nisi primijetio.“
„Još samo nogom udari za dodatni efekat.“
Ako Bog postoji, onda vidi da Miroslav nije imao namjeru biti bezobrazan, ali ga je još uvijek iznutra kidalo zbog sinoćnjeg ponašanja djevojke za večerom. Mir nije mogao podnijeti da neko tako razgovara s njegovim roditeljima i njim samim. Izluđivalo ga je to prenaglašeno oholo i uzvišeno držanje koje je Mila isijavala.
U početku je mislio da će moći ignorirati njene „osobine“, ali to se pokazalo kao nemoguće jer su te osobine nadilazile granice normalnog. I upravo zato, sve nagomilano iritiranje u njemu nekontrolisano se prelijevalo preko ruba.
Na njegovu posljednju repliku Milana se ponovo okrenula, dugo i pažljivo promatrajući momka, dok je pritom vrtila pronađenu vrećicu čaja među prstima. Zatim je uzdahnula tako temeljito i s visoka da se Miroslav nehotično namrštio, a onda je prošetala kuhinjom do kuhala i pripremila sebi čaj.
„Nemaš djevojku, je li? Kladim se da je nikad nisi ni imao.“
„Kakve to veze ima?“ zbunjeno se namrštio momak. Priznati da je u pravu nimalo mu nije odgovaralo. Pa zar je njegova krivica što, uz sve obaveze i hobije, jednostavno nema vremena za veze?
„Kažu da se primijeti…“
„Šta se primijeti?“
„Pa znaš, od manjka pažnje živci počnu divljati“, na njenom licu pojavio se toliko presladak osmijeh da je Mir odmah slegnuo ramenima, izražavajući cijeli svoj prezir.
„Miješaš se u tuđa posla.“
„Znači, u pravu sam“, frknula je, a momak je primijetio pomak nježnog ramena ispod frotirnog ogrtača, što je stavilo tačku na ovaj razgovor.
Mrmljajući sebi nešto u bradu o vrlo dalekom smjeru u koji bi Milana, po njegovom mišljenju, trebala otići, izašao je iz kuhinje i krenuo da se sprema za trening preponskog jahanja, kada ju je iznenada čuo kako ga doziva.
„Ej, ne odlazi.“
Od takve drskosti na trenutak je zastao, zbog čega je morao da se okrene, kako ne bi izgledao kao nevjež.
„Nisam navikla doručkovati sama. Budi sa mnom.“
„Nemam želju za tim.“
„Biću dobra, obećavam.“
Miroslav je s skepticizmom pogledao djevojku i, uprkos vlastitom ponosu, iznenada popustio. Nešto u njenom ugodnom, kućnom izgledu imalo je neki šarm, tjerajući ga da vjeruje da ona može biti dobra. Ako bude htjela. Iluzija o njenom karakteru nestala je još prvog dana, ali sada je, iz nekog razloga, želio ostati. Da bi shvatio? Da se uvjeri? Da bude znatiželjan? Da se osveti? Nije znao. Ali je ostao.
Nakon minute tišine, koju su prekidali jedva čujni uzdasi dok su pijuckali čaj, momak nije izdržao i progovorio:
„Mama će ustati za pola sata. Ako si gladna, u frižideru je nešto za sendviče.“
„Neću dirati tuđi frižider. Ali… ti ćeš mi pomoći, zar ne?“ gledajući ga pravo u oči, djevojka je lagano pomaknula svoje duge tamne kosu, sklonivši je sa lica i šarmantno se osmjehnula.
„Šta, dođavola? Je li ovo flert?“ prošlo je kroz njegovu glavu.
„Pomoći ću ti prvi put“, odgovorio je, „ali morat ćeš se naviknuti na surovu stvarnost: ovdje te nitko neće služiti dvadeset četiri sata dnevno.“
Nije znao koliko je Milana obratila pažnju na njegove riječi, ali za sebe je odlučio da u narednom mjesecu neće izlaziti iz sobe tako rano, osim ako to ne bude nužno.
Ubrzo ga je čekalo novo razočaranje. Majka ga je zamolila da ne ostavlja Milu samu i da je povede sa sobom na trening konjičkog sporta. Baš mu je bila potrebna tamo… Da barem plesovi, ali voditi je do konja i cijeli dan slušati kako tamo ne miriše baš onako kako je Njeno Veličanstvo naviklo… Zašto mu ovaj pakao?
