11. poglavlje
Usred noći Miroslava je probudilo jedva čujno grebanje na vratima. Još napola uspavan, naslijepo je prišao vratima i otvorio ih. Na pragu je stajala Milana u laganoj spavaćici. Da nije bio pospan, vjerovatno mu ne bi bilo tako lako da skrene pogled s tanke svile koja je tek naznačavala njenu siluetu.
„Oprosti što sam te probudila. Mogu li ući?“
Rekla je to tako direktno da je pomislio da još sanja svoje čudne snove.
„Uđi“, Mirislav se pomjerio u stranu, puštajući je u svoju sobu. Nije imao namjeru odbiti tvrdoglavu djevojku koja je sama došla i, po ko zna koji put, čak pristojno pitala, umjesto da ga otjera iz vlastitog prostora.
Mila je ušla, tiho zatvorila vrata i na trenutak zastala u sredini sobe.
„Ovo ništa ne znači“, dodala je, kao da želi da to odmah razjasni.
„Naravno“, lako je pristao, odavno naviknut na tu rečenicu. Vratio se u krevet, zauzeo jednu stranu i pokazao joj rukom slobodno mjesto, „Izvoli. Crveni tepih nisam stigao postaviti, ali…“
„Ako ti smetam…“
„Već sam navikao.“
„Opet si grub?“
„Samo konstatujem. Hajde, priđi i lezi, stojiš tamo kao u horor filmu.“
Na njegovo iznenađenje, sarkastičnih komentara nije bilo. Izgleda da je gošća zaista bila dobro raspoložena, i sada je osjećao krivicu zbog svojih oštrih ispada. Negdje na granici polusna pojavila se tiha misao da mu njeno društvo čak i prija.
U međuvremenu je Mila, tiha kao sjenka, sjela na ivicu kreveta. Momak je čekao nekoliko dugih sekundi, ali gošća nije legla niti se okrenula prema njemu. To bi se moglo protumačiti kao stidljivost, ali slična osobina ranije nikako nije odgovarala Njenom Veličanstvu.
Izgledalo je da se nešto dešava. Upravo ovdje i sada. Nešto neobično i prolazno. Nešto što se ne može objasniti, ali je važno. Jedva primjetno, a opet teško. To nešto, što je mogao osjetiti gotovo instinktivno, promijenilo je Miroslavljevo raspoloženje. Nestalo je nervoze, prošla je pospanost, a pod težinom trenutka izronilo je razumijevanje i tanak osjećaj jasnoće.
„Ti si stvarno došla? Ne sanjam li ovo?“
„Tu sam.“
„I šta se desilo?“
Noćna gošća slegla je ramenima, ali je onda, kao da se pribrala, progovorila:
„Je li tebi bilo normalno da me držiš za ruku baš onda kada si dogovarao susret sa svojom djevojkom?“ upitala je Mila bez traga prigovora ili bilo kakve druge intonacije, pogledavši ga ispitivački. Mir je osjetio kako ga hvata smijeh, a jedna obrva mu se skeptično podigla zbog apsurdnosti situacije. Eto, dakle, odakle ona primjedba tokom šetnje…
„Ti si stvarno došla meni usred noći i u takvom izdanju da razgovaramo o časti?“ naglasio je riječi „u takvom izdanju“, jasno podsjećajući na njene popodnevne pritužbe.
„Da! I prestani tako pokroviteljski da se smiješiš, pokaži malo poštovanja!“
„Ne podiži glas, čuće te roditelji“, pomirljivo je odgovorio Miroslav, posmatrajući je kao neko zanimljivo malo pozorište. Nevjerovatno, izmislila je cijelu dramu i još imala smjelosti doći da ga ispituje. Ipak, koliko god pokušavao, osmijeh nije mogao sakriti, „Ja nisam u vezi, nemam se čega stidjeti.“
„Nisi u vezi? Sama sam čula da…“
„Šta si čula? Da sam se dogovorio da se vidimo?“ primijetivši da Mila sve više vrije, Mir je odlučio da spusti ton i objasni gdje je kvaka, „Sama mi stalno nabijaš na nos da nemam lični život. Stalno. Je l’ ti se taj mozaik u glavi normalno slaže? Nije ništa zapelo?.. Dobro, vidim da nije, samo se ne mršti. I ne sjećam se da sam ikad u razgovoru s Marinom upotrijebio riječ „datum“ ili „veza“. Samo sam pokušavao da manje budem kod kuće. Zbog tebe, uzgred. Zato sam je zvao na dodatne probe. Ako hoćeš, dođi s nama, pa je sama pitaj, popričaj.“
„S onom histeričnom kokoškom? Ni u ludilu!“
„Kako hoćeš“, ravnodušno je slegnuo ramenima i spremio se da čuje zanimljiv nastavak, „A šta je s tvojim dečkom, Mil?“
Milana je zapanjeno pogledala u njega, a Miroslav je za par sekundi uspio primijetiti kako je njen ratnički stav potpuno ispario, zamijenjen nesigurnošću.
„Znači, znao si?“ jedva čujno je šapnula.
„Od samog početka. Mama mi je rekla. Kad smo već kod poštenja, je li tebi bilo u redu da me ljubiš dok te on čeka kod kuće?“
„Ne čeka me. Ne razgovaram s njim otkad su roditelji zabranili. I ne namjeravam, jer sad razumijem zašto su bili u pravu. Možda tebi to ne djeluje tako, ali mnogo toga sam preispitala otkad sam ovdje. A ne mogu to nazvati ni vezom, kad s Mstislavom nisam imala ni pola onoga što sam imala s tobom!“
„Šta si to imala sa mnom? Nisi li i njega ljubila samo da otjeraš dosadne udvarače?“
„Otvaram ti dušu, a ti opet svoje!“ planula je Mila, ustajući s kreveta, i Miroslav se ozbiljno zabrinuo da će otići, „Znaš šta? Nisam ja ovo pokrenula: mislim cijelu tu priču s poljupcima. I još me nervira koliko brzo ti mijenjaš ploču: prvo si se hvatao za moju šminku, za moj izgled, stalno si pokušavao nešto da me bocneš, a onda si odjednom navalio da se ljubiš! I sad ispada da si zapravo…“
„Zaljubio se u tebe čim si se umila?“
„Da! Čekaj, ne. Šta si rekao?“
„Nisam mijenjao ploču. Nije mi se sviđalo i ne sviđa mi se kako se šminkaš. Ne sviđa mi se kako ti izgledaju oči kad ih obojiš onim žuto-upadljivim ili ih prejako naglasiš. Ali – izvini, ništa tu ne mogu – sviđaš mi se ti. Bez sve one dekoracije u koju se stalno umotavaš i bez šarenog crteža na licu. Prava ti. I poljubio sam te baš zbog toga. Primijeti – tebe, a ne nekog drugog. I boljelo me što te ne zanimam, jer si to jasno pokazivala kad god si mogla. A tvoje podbadanje nije pomagalo, znaš već. Da, u pravu si – nisam bio ni sa kim. Nije mi se niko posebno sviđao, a iskreno, nisam imao ni vremena, ako ti još nije jasno kako izgleda moj raspored. A danas, kad smo bili na hipodromu, usudio sam se povjerovati da su osjećaji obostrani, sve dok nisi rekla da ništa od toga nije bilo ozbiljno. Čak si i sad došla ovdje sa svojim vječitim „to ništa ne znači“.“
Miroslav je primijetio kako je Mila, čuvši njegovu tiradu, lagano ugrizla donju usnu i malo se okrenula, kao da nešto važe u sebi. Vjerovatno nikad u životu sekunde mu nisu ovako sporo prolazile. Ako ni ovaj put ne čuje njegova priznanja, teško da će ikad više imati hrabrosti da ih ponovi.
„Osjećaji su obostrani, Mire“, rečenica se zabila u njegov um, rasipajući sve brige u sitan prah. Miroslav je osjetio kako mu je srce prvo preskočilo otkucaj, pa zatim pojurilo, udarajući o rebra kao pomahnitalo. A onda je Milana nastavila, „Ali šta to uopće može značiti, ako si sam rekao da jedva čekaš da odem?“
„Rekao sam to jer si šutjela cijelim putem i ponašala se kao da ti je sve ravno.“
„Izvini. Stvarno. Ali svejedno uskoro odlazim. I nećemo se vidjeti dok ne završim školu. Razdaljina između Krasnodara i Sjeveromorska nije mala.“
„Ne bi izdržala godinu dopisivanja i poziva?“
„A ti?“
„Izdržao bih, ako to ima smisla. Znam biti vjeran. A ti… jesi li sigurna?“
„Da znaš, već mjesec dana sam punoljetna“, prekrstila je ruke i opet sjela pored njega, „I to što sam otvorena prema tebi ne znači da sam takva sa svima. Tada u kupatilu… samo sam htjela da te malo zbunim. Nisam planirala ništa posebno. Sve se samo desilo. I nikad ranije nisam… nikad s nekim nisam bila tako bliska.“
„Znači, ja sam ti u kategoriji „poseban”?“
„Jesi.“
Malo se osmjehnuo i prstima lagano uhvatio pramen njezine kose. Nije se odmakla.
„Dobro je znati da je uvijek bilo obostrano.“
Na trenutak je opet nastala tišina. Milana je zamišljeno prelazila prstima preko poruba svoje spavaćice, a Mir ju je posmatrao u prigušenom svjetlu koje je dolazilo kroz prozor.
Je li moguće da ovo nije san?
„Stvarno nisi zaljubljen u Marinu?“ prekinula je tišinu.
„Nisam. Zaljubljen sam u tebe. I već sam ti to rekao.“
„A možda ja želim da čujem opet?“
„A možda želim da to znaš i bez riječi.“
„Onda pokaži.“
„A ti?“
Nasmijala se tiho i dotakla mu obraz. On je spustio usne na njezine, u njihov prvi iskren, uzajaman poljubac.
Bio je blag, topao i duboko uzbudljiv. Njeni prsti na njegovoj koži budili su trnce, a srce mu se borilo da ne iskoči iz grudiju.
Odjednom mu je sinulo prosvjetljenje, utjelovljeno zdravom mišlju pribranog razuma. Šta mi to radimo? Nije u redu. Ne smije tako postupati s njom, čak i ako oboje to žele. Ona je prvi put došla kod njega. Ovo je bio njihov jedini normalan razgovor. Možda je sve proizašlo iz intuicije noći. Ali niko ne zna šta će biti danju: kako će se nepredvidiva Mila ponašati i kako će on sam reagirati. I nije poznato šta će biti s njihovim odnosom — ako se to već tako može nazvati — za godinu dana. U sebi je bio siguran. Možda i u Mili jeste. Ali ne u okolnostima.
„Oprosti. Molim te, oprosti. Nisam trebao…“ odmaknuo se, zabrinuto gledajući u nju i bojeći se da se previše ne približi, da ne bi pomislila da želi nešto više.
„Hej, šta ti je?“ Mila, tako lijepa u rasprostrtim valovima kose na jastuku, gledala ga je zbunjeno, „Sve je u redu“, podigla se lagano, nježno sklanjajući svijetle pramenove s njegovog čela i nakratko ga poljubila u usne, „Volim te, čuješ? Nisi učinio ništa zbog čega bi se trebao izvinjavati.“
„Volim te“, odjeknulo je od Mirislava, dok je drhtavom rukom, bilo od uzbuđenja ili još prisutnog nemira, prelazio preko njene obraze, „Ali ne smijemo… ići dalje.“
„I nećemo. Ali želim da znaš: svi tvoji poljupci mi se sviđaju“, nasmiješila se i snažno ga zagrlila, lagano prislonivši nos uz njegovo uho, izazivajući novi val topline i osmijeh na njegovom licu, „Baš si sladak sada.“
Mir je osjetio kako ga tijelo opet obuzima prijatno drhtanje koje se širi kroz vene. Odjednom je osjetio nježno i lagano kretanje ruke po vratu, što ga je natjeralo da zatvori oči i tiho uzdahne, osjećajući valove uzbuđenja koji su se spuštali prema nižim dijelovima tijela.
„Mila“, strogo ju je pozvao.
„Šta?“ djevojka se odmah odmakla, nevino trepćući.
„Čini se da nemaš osjećaj samoodržanja“, zaključio je Mirislav.
„Možda si u pravu. Oprosti, teško je odoljeti.“
„Zar se ne bojiš da bih mogao izgubiti kontrolu?“
„A ti to ikad gubiš?“ s blagim podizanjem obrve, Mila je kleknula da bi mu lice bilo na razini njenog ramena i, kao da ništa nije bilo, počela češljati prstima njegovu kosu, izazivajući ga da zatvori oči od zadovoljstva.
„Sada sam spreman izgubiti kontrolu u bilo kojem trenutku“, Mirislav je zagrlio njenu struk i otvorio oči, silom volje podižući pogled. Njezine smeđe oči, uprte u njega, bile su izazovne i pomalo zlobne. Izgleda da Mila u životu ima dva stanja: ljutiti se ili provocirati.
„Tvoja ozbiljnost uništava svu zabavu“, pretvarajući tugu, Mila je napuhala usne i nastavila prstima prolaziti kroz njegove pramenove.
„Vjeruješ mi?“
„Da“, odgovor je izgovoren bez oklijevanja, kao nešto samorazumljivo.
Mir se olakšano nasmiješio i, obuhvativši je oko struka, laganim pritiskom je privukao k sebi, pozivajući da legne s njim. Otpor nije bio aktivan, a već u sljedećem trenutku osjetio je miris njene kose, koja se kao tamni val širila po njegovom jastuku.
„Ugodno mirišeš“, primakao je Milu bliže, iznenađen koliko je sitna u njegovim rukama i koliko je divno ležati tako, blizu, bez rasprava i svađa.
Bez riječi, Mirislav je uhvatio njenu ruku i spojio njihove prste.
„Kada bi samo roditelji znali šta se dešava pred njihovim nosom…“
Nekoliko minuta kasnije, Milino disanje postalo je dublje i ravnomjernije. Izgleda da je uspjela pobijediti nesanicu. Mirislav se u potpunosti koncentrirao na svoje osjećaje, još uvijek ne vjerujući da je sve što se dešava stvarno. Ali miris njenog parfema i šampona, lagano šireći se oko njih, toplina koja je dolazila od njene leđa, čvrsto pritisnuta uz njegovo tijelo, i lagano disanje koje je mogao čuti i osjetiti — sve je to potvrđivalo stvarnost trenutka. Uskoro je i Mir zaspao, još uvijek je ne puštajući iz zagrljaja.
***
Ujutro, još polusvjestan, Mirislav je već u mislima pripremao sebe na pomisao da je jučerašnji razgovor možda bio san, da Mila nije tu i da će polovica kreveta, kao i obično, biti prazna i hladna. Ali nije bilo tako. Kad se probudio, otkrio je da Mila spava pokraj njega, lagano se privinuvši i naslonivši glavu na njegovu ruku. Trenutak dostojan da se fotografiše — kada ćeš opet vidjeti nešto slično?
Još jednom je pogledao scenu ispred sebe i primijetio kako je rub njezine noćne košulje podignut, otkrivajući dio njene noge. Krem boja tkanine lijepo je kontrastirala s njenom kožom.
Preusmjerio je pogled prema gore, primjećujući svijetlo čipkanje na gornjem dijelu košulje i osjetio nježnu radost promatrajući detalje, zadržavajući pogled na njoj. Trudio se držati poštovan i pažljiv, usredotočen na njenu prisutnost, a ne na tjelesne impulse.
„Spava mirno. Sve je u redu…“ misao još nije bila u potpunosti oblikovana, kad je osjetio njezinu prisutnost i toplinu kraj sebe, osjećajući mir i spokoj. Povukao je dah, pokušavajući umiriti svoje uzbuđenje, i privio je bliže, zaranjajući licem u njenu kosu, udišući njen miris i uživajući u tihom trenutku intimnosti i bliskosti.
Na njegovo iznenađenje, Mila je nastavila spavati spokojno, malo se pomaknuvši da bude udobnije u njegovom zagrljaju, dok je on osjećao mješavinu stida i nježne radosti što su ovako blizu jedno drugom.
„Zašto sam joj dozvolio da ostane?“ pomislio je. Privlačnost i bliskost su bili preveliki da bi ih ignorirao. Ali sada, kad su jučer priznali svoja osjećanja, sve je bilo jasno i prirodno; nije bilo potrebe za bilo kakvim skrivanjem.
