22. poglavlje
Nakon prve ispitne sesije Mir je zaista počeo da joj piše češće. Ali to ipak nije gasilo žeđ za stvarnim kontaktom. I dalje je bilo teško čuti se — naročito sada, kada su se oboma približavali ispiti — ali uspijevali su da ukradu vrijeme makar za kratke razgovore. Jer za podizanje raspoloženja bilo je dovoljno čuti voljeni glas.
Međutim, brige zbog rijetke komunikacije pale su u drugi plan, a Milu je sada mučilo nešto drugo.
Već nekoliko dana zaredom Lev je obilazio Severomorsk i Murmansk, posjećivao razne organizacije i rješavao poslovna pitanja, zatim bi se zatvarao u svoj kabinet i prebirao po gomilama fascikli, dokumenata, potvrda — svoj toj birokratskoj zbrci koja je Milanu nervirala već samim pogledom na nju.
Očeva pretjerana zaokupljenost poslom zabrinjavala ju je, jer se približavala matura, a kraja obavezama nije bilo na vidiku. Zar zaista neće doći da vidi kako njegova kćerka prima diplomu? Prvu sedmicu Mila je šutjela, nadajući se da će se gužva stišati. Kao da je čarobnim štapićem to zaista i nestalo, ali se zatim vratilo s još većom snagom i potrajalo više od mjesec dana. U jednom trenutku je čak izgubila račun, u mislima obilježavajući dane njegove zauzetosti.
Milana se nikada nije miješala u očeve poslove, pa ni sada to nije željela, ali nemir i dosadno pitanje koje joj je zujalo u glavi tjerali su je da sazna u čemu je stvar. Prošli put, kada je otac bio ovako zauzet, ubrzo su se preselili iz Moskve u Severomorsk. Zar će ga ponovo poslati u drugi grad?
Na kraju, ne izdržavši, prišla je majci, želeći da sazna da li se opet sprema selidba. Valentina se isprva zbunila, kao da je riječ o nekoj tajni, ali je ipak otklonila kćerkine sumnje: nikakvo novo postavljenje nije stiglo. Međutim, Lev je čvrsto odlučio da već ovog ljeta kupi vikendicu. Otuda i dodatna jurnjava.
To ju je donekle smirilo, ali joj ipak nije ulilo čvrsto uvjerenje da otac neće zaboraviti na gotovo najvažniji događaj u životu svoje kćeri. Majka ju je, koliko je mogla, uvjeravala da nema razloga za brigu. Ali dječji strah od odbacivanja nije se mogao pobijediti pukim riječima. Bili su potrebni postupci.
Sjevši bliže električnom kaminu, koji je uključivala čak i ljeti, a kamoli u prohladnom maju, Mila je u toplim, pahuljastim čarapama podigla noge na prozorsku dasku i, otvorivši razgovor s Miroslavom, dodirnula ikonu video-poziva. Čim se veza uspostavila, umjesto pozdrava rekla je:
„Možeš li zamisliti, tata opet ima brda dokumenata!“
Trgnuvši se i zagrcnuvši sokom koji je do tada pio kroz slamčicu, Mir je spustio pakovanje na sto i nakašljao se.
„Izvini. I ja sam sretan što te vidim. I… khm, o čemu se radi?“
„Ne znam, kaže da je zbog posla. A mama je rekla da je zbog vikendice.“
„Znam“, mirno je klimnuo glavom, „bit ćemo komšije.“
Kao da ga nije čula, Milana je nastavila:
„Svakog proljeća zatrpavaju ga papirologijom sve više i više. A ja osjećam da će zbog posla opet propustiti moju maturu. U devetom razredu nije došao, rekao je da je to samo prelazna etapa i da tamo nema ništa važno. Bio je na poslu tri dana, nije ni kući dolazio. Razumijem da ima odgovornu funkciju, ali ne želim da propusti i ovu maturu. Važno mi je da dođe!“
Miroslav je tužno uzdahnuo i pogledao je suosjećajnim pogledom svojih azurno-plavih očiju:
„Mila, žao mi je što se brineš. Siguran sam da te voli. I da neće propustiti tvoju maturu. Moji roditelji, evo, već čekaju snimke. Neko će morati snimati kako primaš diplomu dok se tvoja mama zalijeva suzama. Moraće doći na tako grandiozan događaj — tu nema izbora.“
Mila se nasmijala, ne očekujući tako preciznu opasku o svojoj majci, zaista sklonoj da se rasplače zbog svake sitnice, ali se ubrzo vratila svom ozbiljno-melanholičnom raspoloženju.
„ Nadam se da si u pravu. Svi govore da će tata doći, ali meni nije mirno.“
„Bez razloga.“
Neko vrijeme je šutjela, zamišljeno gledajući sagovornika. Kamera uopšte nije prenosila njegov pravi izgled, naročito u sitnicama, ali Mila je primijetila da se nešto definitivno promijenilo, i to odavno. Dovoljno je bilo da ga pažljivije pogleda i odmah joj je sinulo:
„Ti si na svakom pozivu s rajfom!“
On ju je skeptično pogledao, suzdržavajući osmijeh, dok mu je u očima jasno pisalo: „ozbiljno?“
„Nije prošlo ni pola godine otkako si primijetila. Kosa smeta.“
„Hoćeš da budeš kao ja?“ koketno je protresla dugu tamnu kosu, „frizerski saloni su za slabiće?“
„Ma daj. Nemam vremena za frizere, ispitna sesija je pred vratima. Nemam vremena ni da se obrijem. Raduj se što preko kamere ne vidiš razmjere katastrofe.“
„Nervozan si?“ Milana je privukla koljena uz grudi i naslonila bradu na njih.
„ Ne, samo želim da se što prije sa svime razračunam. Umoran sam.“
„ Do jula ni ne sanjaj.“
„Do jula je za one koji idu na popravne, a ja iz većine predmeta imam automatski prolaz.“
„Uf, kako je zagušljivo postalo, idem otvoriti prozor“, nasmijala se Mila, s ljubavlju ga gledajući, „ti si najbolji.“
Mir je pomjerio obrve, dajući do znanja da se u potpunosti slaže s tom izjavom, i okrenuo se prema vratima, odazivajući se:
„Šta?“
Mila je i ranije čula nešto nalik kucanju, ali su se strani zvuci preko zvučnika slabo razaznavali. Mnogo jasnije čula je zahtjevan Mašin glas, očigledno iza vrata Miroslavljeve sobe:
„Čujem da pričaš s Milkom. I meni treba!“
„A-aj“, nestrpljivo je uzdahnuo, „ulazi već jednom.“
Dotrčavši do brata, Maša ga je zagrlila s leđa, obuhvativši ga oko ramena, i mahala Mili. Od posljednjeg puta kad ju je Mila vidjela, djevojčica je izrasla za čitavu glavu. Vjerovatno nikada neće biti visoka kao brat, ali će još dugo biti viša od mnogih vršnjaka. Mada Mašu to uopšte nije brinulo.
„Zdravo, prenosi mu poljubac od tebe“, cmoknuvši Mira u obraz, djevojčica je ponovo pogledala u kameru, „možeš li zamisliti, Jurka mi je juče poklonio cvijeće!“
„Sjajno! Je li nešto rekao?“
„Rekao je da je to kao skroman buketić. Ali su mi rekli da ga je dugo birao i da je ispitivao Mirošku koje cvijeće ja volim!“
„Odaješ izvore kao na ispovijedi“, beznadežno je odmahnuo glavom Miroslav, pogledavši sestru.
Mila se nasmijala, dobro se sjećajući da je Jura bio prilično suzdržan i da Maši nikada nije otkrio svog doušnika, osim u očiglednim slučajevima o kojima je Miroslav sam pričao sestri. Barem zato što često nije imao pojma koje cvijeće ili čokolade joj se tog mjeseca sviđaju.
Maša je pokazala bratov jezik i nastavila:
„Kad su ti ispiti?“
„Prvi krajem maja.“
„Već jako brzo“, radosno je uzviknula djevojčica i pljesnula rukama tik ispred Mirovog lica, zbog čega se on instinktivno trznuo, „bojiš se polagati?“
„Ne, dobro sam se pripremila.“
„Super-duper. Baš čekam da te Miroša povede k nama. Dolazit ćeš nam često, je l’ tako?“
„Obavezno“, iskreno je obećala Milana.
Nakon još malo razgovora, oprostili su se i Maša je otišla raditi domaću zadaću. Čim je izašla iz sobe, Mir je u šali zakolutao očima i uzdahnuo:
„Neumorna.“
Vrata su se na trenutak otvorila, pustivši u sobu osuđujuće: „Sve sam čula“, pa se opet zatvorila.
Ponovo se zamislivši, Mila je tužno uzdahnula. Za tih dugih devet mjeseci jako joj je nedostajala Maša, i ne samo ona. A posljednji mjesec vrijeme se vuklo mučno sporo… Odjednom se razvedrila, sjetivši se jedne novosti:
„Prijateljica mi dolazi na maturu!“ primijetivši da je Mir pažljivo sluša, lijeno grickajući slamčicu i povremeno pijući sok, kao da mu to pomaže da se suzdrži od komentara, Milana je nastavila: „baš joj se završava ispitna sesija i za par dana Marjana će već biti u Severomorsku. Naravno, uglavnom da posjeti dedu, ali i mene usput.“
„Odlično“, Miroslav se nasmiješio, „znači, bit će ti veselije na maturi.“
„Da, privremeno. Ali stvarno veselo će mi biti kad konačno dobijem diplomu i dođem kod tebe.“
„Kad smo već kod toga…“ napravio je dramatičnu pauzu, „brat je otišao, pa sam već sredio stan. Ne da je baš napravio svinjac, samo sam malo premjestio namještaj i obrisao prašinu.“
„Super.“
„To te ne spašava od zajedničkog čišćenja“, ironično je dodao Mir.
„Mene ne možeš zaplašiti“, Milana je ponosno podigla glavu, a zatim mu poslala poljubac u zrak za rastanak.
Osjećajući kako joj se srce steže od uzbuđenja, Mila je zavirila u očev kabinet. Duboko udahnuvši, odmah je prešla na stvar:
„Podsjećam da je sutra u školi prosl…“
Zbunjeno je pogledala sto — gomile papira su nestale. Još juče je tamo bio potpuni haos, a danas nije ostala nijedna suvišna fascikla, samo uobičajeni strogi red: planer, dvije tanke hrpe papira i kancelarijski pribor. Drugim riječima, u poređenju s prošlim mjesecom, sto je bio prazan.
„Sjećam se proslave“, očev glas ju je trgnuo iz zaprepaštenja, „morat ću na cijeli dan u Murmansk. Ali navečer…“
„Opet ti je posao važniji od mene!“ kroz suze je povikala Milana, ne saslušavši ga do kraja. Istog trena se pokajala zbog svoje brzopletosti. Pokajala se što je popustila svojim dječjim strahovima. Ali nije mogla drugačije. Prvo Miroslavljev pad, zatim ispiti, a sada još i ovo. Nisu joj živci od čelika! Ona je osjećala da će otac propustiti i ovu maturu, ali je niko nije slušao. Suze su joj potekle niz obraze, odnoseći sa sobom napetost koja se gomilala mjesecima.
Lev je zabrinuto ustao iz fotelje i prišao kćeri, stegnuvši je u svoje medvjeđe zagrljaje.
„Kakva histerija ni oko čega?“ blago je upitao, milujući Milanu po kosi, „doći ću na tvoju maturu, obećavam. Učinit ću sve da izbjegnem vanredne situacije na poslu i sigurno ću doći da te podržim, princezo.“
„A ako ne uspije?“ pogledala ga je molećivo. Bilo bi bolje da uvjerljivo slaže da će stići do početka bala, nego da kaže „nije strašno“ ili neku drugu glupost da je umiri.
„Vrijeme je vedro, trebalo bi uspjeti. Jesam li ikada prekršio riječ?“
Mila nije razumjela kakve veze ima vrijeme, ali Levovo pitanje natjeralo ju je da povjeruje da je ovaj put zaista neće ostaviti, jer je očeva riječ uvijek bila čvrsta kao kamen.
