21. poglavlje
Do početka nastave ostalo je svega nekoliko dana. Vrijeme u Severomorsku bilo je bolje nego inače, septembar je obećavao toplinu koliko god je to moguće, ali Mila se ipak osjećala nelagodno. U Krasnodaru je bilo najmanje deset stepeni toplije. I sigurno ne tako usamljeno.
U početku nakon rastanka ona i Miroslav dopisivali su se u svakoj slobodnoj minuti, razmjenjivali fotografije i novosti. Međutim, s vremenom je poruka bilo sve manje.
Mir se uveliko pripremao za studentski život, sve misli bile su mu zaokupljene učenjem, i to je Milanu ponekad jako pogađalo. Željela je više pažnje. Povremeno joj se činilo da Mir uopšte ne čezne za njom, ali čim bi dobila poruku od njega, te mučne misli bi se povukle. Shvatala je da ni sama ne bi izdržala neprestano dopisivanje, ali pomiriti se s tim da je Miroslav sada daleko i da ga ne može dodirnuti bilo je teško.
Nakon manikira Milana je odlučila da malo prošeta kako bi rasteretila misli. Povratak kući iz salona nije trajao dugo, svega dvadesetak minuta, ali to je bilo sasvim dovoljno da ublaži rastuću anksioznost. Usput je željela baciti pogled na poznata mjesta, iako je razumjela da se grad za mjesec njenog odsustva teško mogao mnogo promijeniti.
Prolazeći pored noćnog kluba koji se nalazio nedaleko od salona ljepote, primijetila je poznatu siluetu i, ne želeći da se upušta u razgovor, spustila je pogled i ubrzala korak. Međutim, razuzdan glas Mstislava koji joj je dobacio za leđima natjerao ju je da stane:
„Sjedi, provozat ću te.“
Mila se okrenula i pažljivo pogledala motocikl, važući tako dvosmislenu odluku, zatim se osvrnula oko sebe da se uvjeri da u blizini nema prolaznika i prišla bliže.
„Sjedi, ljepotice“, Mstislav joj je uputio svoj prepoznatljivi huliganski osmijeh, u koji se ona nekada, kako joj se činilo, zaljubila.
„Mstislave“, tiho ga je pozvala Mila.
„Šta?“
„Razumiješ, tada sam ti pisala u afektu“, počela je polako i skromno, ne podižući pogled i zamišljeno grebuckajući svježi gel-lak na noktima. Iako ga nije gledala, savršeno je osjećala da je on gleda s velikim interesovanjem, „izvini, izgleda da nije bilo dovoljno jasno. Objasnit ću. Zanesенost tobom je prošla. Nikuda s tobom ne idem“, pogledavši ga pravo u oči, Mila je blago povisila glas, „i na ovu krntiju više nikad u životu ne sjedam nakon toga kako si me provozao i umalo ubio! Ostavi me na miru. Više me to ne zanima.“
„Kukavice“, nimalo pogođen njenim ispadom, Mstislav se podsmjehnuo, paleći cigaretu i ispuštajući dim u stranu. Mila se odmah namrštila i samo iz pristojnosti potisnula kašalj koji joj se dizao iz grudi, „misliš da ne znam da vi, kćeri vojnih lica, niste za mene? Previše ste pravilne, dosadne… Ja sam onako, iz stare navike ponudio, možda bi poželjela u moto-ekipu.“
„Kažem, iskušaj sreću s drugima. Bez uvrede. Pozdravi Marka.“
„Aha. Onda ćao“, Mstislav je upalio motor i u znak pozdrava pokazao dva prsta, poput rimske petice. Motocikl je ispod njega grleno zarežao, ali Milana se već okrenula i krenula prema kući. Iznenađujuće, čak joj se svidjelo što ga je odbila.
Nastava je bila zamorna, iako su Markove šale definitivno uljepšavale sive dane. Jedino što više nisu širili lažne glasine o njihovoj izmišljenoj vezi. I nije to bilo zbog Miroslava, već zato što je Markov ponos bio povrijeđen u trenutku kada je Milana odbila njegovu ponudu da se zaista zabavljaju. Njihova igra za javnost završila se još prije nego što je Mark ispričao njenim roditeljima da je ona bila u vezi s njegovim bratom. Sada je drug iz razreda s njom komunicirao opušteno, ali uz određenu distancu.
Mila je učila u istom ritmu, izvršavala zadatke, spremala se za ispite, a u njoj je tinjalo slatko iščekivanje: uskoro će sve to završiti. Sutra počinju zimski raspusti. I za manje od pola godine živjet će s Miroslavom.
U posljednje vrijeme rijetko su se dopisivali. Naravno, Mir je svakodnevno nalazio vremena da joj poželi dobro jutro i laku noć, ali tokom dana nije uvijek uspijevao da razgovaraju i razmijene novosti. Isprva su se čuli svakog vikenda, a sada je Miroslav sve češće nestajao na hipodromu, pravdajući se time da su vikendi jedino vrijeme kada može prisustvovati treninzima.
Milana je razumjela. I voljela bi da se ne ljuti. Ali iz nekog razloga nije uspijevala.
Jutros je Mir spomenuo da su mu otkazana dva predavanja. Ali iz nekog razloga tokom dana joj nije pisao. Ranije je govorio da je neće ometati tokom nastave, ali zar ona sama nije željela da je ometa?
Iznervirano izdahnuvši, Mila je pažljivo izvadila telefon iz torbe i otvorila chat s Miroslavom.
Milana: Kako si? sub., 12:51
Miroslav: Dobro, zar nisi u školi? sub., 12:53
Milana: Dosadno mi je na času. sub., 12:53
Miroslav: Koji čas? sub., 12:53
Milana: Geografija. sub., 12:53
Miroslav: Pa ti to polažeš, kako ti može biti dosadno? sub., 12:54
Milana: Nastavnica je izašla. Izgleda u drugo dimenziju. sub., 12:54
Miroslav: Sve u redu? sub., 12:55
Milana: Da. Hoćemo li se čuti tokom zimskog raspusta? sub., 12:55
Milana: Hoćemo li se čuti? Molim te. Nedostaješ mi. sub., 12:55
Miroslav: I ti meni. sub., 12:57
Milana: Hoćemo li se čuti?? sub., 12:57
Miroslav: Imamo raspuste u različito vrijeme. Čut ćemo se, naravno. sub., 12:58
Milana: Danas? sub., 12:58
Miroslav: Mila, ne znam. Pokušaću. sub., 12:58
Milana: Nisam te vidjela dvije sedmice. sub., 12:58
Miroslav: Znam. I ja mi nedostaješ. Ali poslije nekih predavanja vraćam se potpuno iscrpljen. sub., 12:59
Milana: Govorio si da je tamo lako učiti. I da ćemo se često čuti. sub., 12:59
Miroslav: Lako je, ali ima mnogo. Mila, dosta. Ne nedostaješ samo ti. Zovem te kad god mogu. sub., 13:00
Milana: Rijetko. sub., 13:00
Miroslav: To ne umanjuje moju ljubav prema tebi. Pripremaj se za ispite da ti brže prođe vrijeme. sub., 13:02
Milana: Ne zanovijetaj. I onako ću položiti, u školi su nam već mozak isisali. sub., 13:03
Miroslav: Ne zvuči baš ohrabrujuće… sub., 13:03
Milana: Nije smiješno. sub., 13:03
Miroslav: Siguran sam da ti jeste. Prestani se ljutiti na mene. sub., 13:04
Milana: Još nisam ni počela. Ako večeras ne nazoveš, počet ću. sub., 13:05
Miroslav: Vrlo ljubazno s tvoje strane. A kad ja da spavam? sub., 13:05
Milana: Noću. sub., 13:05
Miroslav: Nazvat ću poslije predavanja. sub., 13:05
Milana: Video-poziv? sub., 13:05
Miroslav: Usput. sub., 13:06
Milana: Ne želim, bučno je. sub., 13:06
Miroslav: Hajde da se mirno čujemo za vikend? Prekosutra sam sav tvoj. sub., 13:11
Milana: Dugo je čekati. sub., 13:13
Miroslav: Mila, loše raspoloženje? Besplatno ga dijeliš putem Wi-Fija? sub., 13:13
Milana: Izvini. sub., 13:13
Miroslav: Želim da se čujemo isto koliko i ti. Ali umaram se zbog učenja. Tokom mog raspusta spreman sam da se čujemo svaku večer, iskreno. sub., 13:18
Milana: U redu, prekosutra ću te čekati. sub., 13:21
Razmijenivši uobičajene nježnosti, oprostili su se, a Mila je vratila telefon u torbu. Zažmurivši, umorno je protrljala oči, zahvalivši se Providnosti što danas nije koristila šminku, jer bi je inače razmazala po cijelom licu. Razdaljina ju je dovodila do ludila. Ona je, bez sumnje, vjerovala Miroslavu. Ali da li baš toliko koliko je mislila? U posljednje vrijeme u to nije bila sigurna. Hladnom glavom razumjela je da je Mir ne obmanjuje i da je malo vjerovatno da bi je izdao, ali njegovi rijetki odgovori i izgovori tjerali su je na loše misli.
Kakva priprema za ispite kad svijest podmeće svakakve neugodne teorije i sumnje. Ali njen Mir je ispravan i dobar, on ne bi mogao lagati.
Uprkos zaljubljenosti, Mila je imala dovoljno razboritosti da shvati da njihova veza, kao i svaka druga, možda neće izdržati udaljenost. Miroslav nije od čelika i može promijeniti mišljenje. Može se zaljubiti u drugu djevojku, koliko god bilo bolno to priznati. Ali bila je sigurna da bi joj to rekao direktno. I teško da bi on, odgovoran i vjeran, sebi dopustio takvu lakomislenost.
Ipak, odbaciti sumnje bilo je veoma teško. Zbog toga su se Mila i Mir već ko zna koji put našli na ivici svađe. To ju je još više nerviralo, jer ga uopšte nije željela povrijediti. Ko ako ne on, sigurno nije zaslužio nepovjerenje i prigovore. Ali, nažalost, Milana se još nije naučila na vrijeme obuzdavati emocije koje su je preplavljivale.
Sve je to isprazno. Njihova ljubav je dovoljno snažna da izdrži razdaljinu. Tatjana je bila u pravu, ne rastaju se zauvijek. Mila samo treba pokazati više strpljenja i mudrosti, ako ne želi sama sve uništiti izazvavši veliku svađu.
Udobno se smjestivši u svoju fotelju, Mila je stavila telefon na prozorsku dasku i nazvala Miroslava. Poziv je prihvaćen s iznenađujućom spremnošću. Razmjenjujući novosti, posmatrala je voljenog, nastojeći da uživa u njegovom prisustvu i prikupi energiju i utiske do sljedećeg poziva.
„Znaš, tako je čudno, koliko god sam išla kod bake u Moskvu, po povratku kući sve je ostajalo isto. A sada mi roditelji posvećuju više pažnje. Možda zato što sam počela pomagati po kući i više ne misle da su odgojili parazita“, Mila je slegnula ramenima i nasmijala se.
„Samo su te pustili iz čeličnih rukavica. Moji roditelji su te uvijek hvalili.“
„Nadam se da ih nisam razočarala.“
„Nimalo“, Mir je otpijao kafu i namjestio kameru, zbog čega se slika na trenutak iskrivila i Mila je ugledala njegov lakat.
„Gdje si se povrijedio?“ zabrinuto je upitala.
Refleksno pogledavši ruku, Mir je odmahnuo glavom.
„Pao sam s konja. Ništa strašno.“
Miline obrve su se brzo skupile prema korijenu nosa, izražavajući njen stav prije nego što je uspjela ispustiti ijedan zvuk.
„Pao si i nisi mi ništa rekao?“
„Zašto bi se ti brinula?“ iskreno se začudio.
Milana je stisnula usne, potiskujući želju da povisi glas. Kako je moguće ne razumjeti takve očigledne nijanse? Morao joj je reći, jer se ona brine za njega. A sada će se brinuti još više, znajući da joj u slučaju nečeg ozbiljnog Mir jednostavno ne bi rekao.
Izravnavši disanje, mirno je rekla:
„Mir, nemam osjećaj da učestvujem u tvom životu.“
„Ti si njegov glavni dio.“
„Ali skoro ništa mi ne pričaš!“
„Pričam. Dobre stvari.“
Ponovo je otpijao iz čaše, kao da se pokušava sakriti iza nje od njenog prodornog pogleda.
„Ali…“
„Ako bude nešto važno, reći ću. Trenutno nemaš razloga za brigu.“
„Sudeći po ogrebotini, imala sam razloga za brigu prije par dana.“
„Par sedmica“, ispravio ju je Mir i odmah joj uputio zbunjen pogled, shvativši da je prekasno zagrizao jezik.
„Koji đavo?!“ planula je Milana, napeto se ispravivši u stolici i približivši se telefonu.
„Malo tiše, molim te“, nježno ju je opomenuo.
„Dvije sedmice si šutio o padu? Zato nisi htio da se čujemo?“
„Djelimično. Zaista sam bio zatrpan učenjem.“
„Miroslave!“
Prislonio je prst na usne, dajući do znanja da je molba da bude tiša i dalje na snazi.
„Kunem se, da je bilo nešto ozbiljno, rekao bih, ali…“
„A povjerenje?!“
„Potpuno. Samo ne želim da te bilo šta odvlači od priprema za ispite.“
Milana je očajno zarežala, dajući odušak kipućem bijesu, i prekrila lice dlanovima, shvatajući da zbog navale gnjeva i panike nije u stanju reći ništa suvislo.
„Hej, pa rekao sam ti da često padam.“
„Na plesovima!“ odbrusila je.
„I na preponskom jahanju isto. Bez toga ne ide. Konj je naglo zakočio pred preponom i ja sam preletio preko nje. Moja greška, nisam se zadržao. Ali sam dobro doskočio.“
„Da, vidim.“
„Izvini“, pokazujući joj srce složeno od dlanova, Miroslav se krivo nasmiješio, „volim te.“
„I ja tebe“, nevoljko je promrmljala Mila, ipak osjećajući kako joj se u grudima postepeno odleđuje srce zaleđeno od uvrede, „obećaj da ćeš mi ubuduće sve pričati.“
„Trudit ću se koliko mogu.“
