1. poglavlje
“Zašto se nisi poklonio kad sam ti naredio?” — upita on.
— “Ja sam bolji od njega; mene si od vatre stvorio, a njega od ilovače” — odgovori on.
Kur’an, sura El-A‘raf 7:12
U paklu je bilo mračno. Uz strmu stijenu protezale su se stepenice, nemarno isklesane u kamenu. Kristina je silazila njima naniže, slušajući zanimljive priče koje je njen „vodič“ odlučio ispričati. Povremeno bi se pripovijedanje prekidalo eksplozijama krika grešnika, ali to je odavno više nije potresalo.
Zidovi stijene vlažno su se sjajili, odražavajući drhtave odbljeske plamena koji je obuzimao baklje. Kao da se izruguju božanskom, nosači svake baklje bili su izuzetno profinjene skulpture anđela. Kipovi od bijelog mramora, s mekim konturama i smirenim licima, djelovali su strano na pozadini grubo obrađenih zidova.
Kako joj je objašnjavao „vodič“, ti su anđeli, uprkos svemu, nastavili nositi svjetlost čak i u dubinama pakla. Kristina je u tome vidjela sinovski protest pred strogim ocem. A šta je to bilo ako ne protest? Jer sama suština njenog pratioca bila je pobuna i otpor.
„Vodič“ je širom otvorio masivna drvena vrata. Prstenovi–čekići na njima zaljuljali su se i uz težak zveket udarili o željezne okove.
— Kneže, — golemi demon s njuškom nalik na iskeženi lik slijepog miša i rogovima u obliku lire duboko se i ponizno naklonio pred njima.
Kristina je preplašeno uzmaknula, zadržavši dah, ali onaj koga su nazvali Knežem zagladio je njenu dugu, svijetlu kosu i umirujuće rekao:
— Nemaš se čega bojati dok si sa mnom. Ovdje se niko neće usuditi da ti nanese zlo.
Te su riječi podsjetile Kristinu ko je ona i zašto se nalazi ovdje. Uhvatila je Kneza pod ljubazno ponuđenu ruku, ponosno se uspravila, nasmiješila i zakoračila u kamenu dvoranu.
Više se nije ni sjećala kada i kako je sve to počelo. Od djetinjstva ju je privlačilo sve neobično i sakralno, mistično, katkad zastrašujuće. Najbliži su je uvjeravali da zagrobni svijet i zle sile ne postoje. Ali Kristina Priorova je duboko u sebi oduvijek znala da lažu. Neki unutarnji osjećaj govorio joj je da je natprirodno sasvim blizu. Možda ne onako kako je prikazivano u filmovima, ali ono zasigurno postoji.
S godinama interes za neobjašnjivo nije jenjavao. Potaknut dvosmislenim događajima, samo je jačao i rastao geometrijskom progresijom. To je Priorovoj zadavalo mnoštvo problema, ali je ona i dalje uporno vjerovala u vlastitu istinu.
Vršnjaci su odbijali da se druže s njom, nazivali su je vješticom, zahtijevali da pokaže svoje sposobnosti i time potvrdi postojanje magije. U suštini, igrali su ulogu malih inkvizitora koji se bore za pravdu. To je bio razlog zbog kojeg je izabrala povučenost i prestala da se druži s dječijim društvima, krivicom kako vlastitih, tako i društvenih praznovjerja.
Jednom prilikom, šetajući se među komšijskom djecom, od kojih su većina bila gotovo dvostruko starija od nje, Kristina se naivno pohvalila da ima prsten začaran za sreću, nad kojim je čarala lokalna nadriljekarka. Bio je to njen posljednji očajnički pokušaj da dokaže prijateljima kako magija postoji.
Čuvši da taj prsten niko osim vlasnice ne smije nositi, jer bi u protivnom čarolija izgubila svoju moć, starije djevojčice, obuzete uzbuđenjem, postavile su sebi cilj da joj strgnu prsten i makar ga navuku na mali prst. To im nije predstavljalo nikakav problem, uprkos svim Kristininim molbama i protestima.
Mnogo godina kasnije, kada se Priorova prisjećala te priče, nakon dugog niza događajima ispunjenih godina, nije prestajala da se čudi nepažnji s kojom su se ljudi odnosili prema magijskim obredima. Zar zaista nisu shvatali da se ismijavanjem i kršenjem pravila može prizvati nesreća? Uostalom, imala je mnogo prilika da se uvjeri kako oni to zaista nisu razumjeli. U svim slučajevima kojima je svjedočila, iza razmetljive hrabrosti krila se obična ljudska glupost i kratkovidnost.
U mistične priče koje su se događale Kristini niko nije vjerovao. Ipak, to ni najmanje nije umanjivalo njihovu istinitost. U djetinjstvu se susretala s pojavama koje joj nijedna odrasla osoba nije mogla objasniti. Umjesto objašnjenja, svi su tvrdili da je riječ o izmišljotinama osmišljenim radi privlačenja pažnje. A pažnja joj uopće nije bila potrebna.
Kao mala djevojčica, često je provodila vrijeme kod tetke, koja joj je zamjenjivala prijateljice i prijatelje. Upravo u toj kući dogodili su joj se mnogi zastrašujući događaji.
Jedne kasne proljetne večeri, kada je Kristini bilo oko četiri godine, sjedila je na naslonu velikog mekanog naslonjača, privijena uz tetkino rame, i listala zbirku narodnih bajki. Knjiga ju je neprestano oduševljavala živopisnim ilustracijama na izlizanim stranicama, tim zanimljivijim što su prikazivale đavole. Kristina nije mogla da se nagleda. Slike su istovremeno plašile i očaravale, magnetski privlačeći dječiju pažnju praznovjerjima oblikovanim kroz vjekove.
I taman kada je napokon uspjela da nagovori tetku da joj pročita priču o seljaku kome su đavoli iskopali oči zato što ih je pokušao prevariti, u udaljenoj sobi odjeknuo je strašan lomljav. Obje su se ukočile i oprezno okrenule prema zvuku. Sa naslonjača se nije mogao vidjeti ulaz u sobu — za to je trebalo izaći u hodnik. Ali niko nije žurio da to učini.
— To su nečiste sile! — šapnula je tetka, bilo da je željela da zaplaši bratanicu radi boljeg posluha, bilo da je i sama u to vjerovala. Iako Kristina nije znala šta su nečiste sile, te riječi su istog trena ispunile njen um strahom, prizivajući slike đavolčića koji plešu oko vatre sa ilustracija. Držali su se za ruke, igrali u kolu i udarali kopitima ritam poznat samo njima, dok je plamen svojim bljeskovima obasjavao njihovu grubu, crnu dlaku, koja je sada djelovala crvenkasto.
Krenuti u potragu za izvorom buke bilo je strašno. Ali ne onako kao zbog ilustracija. Lomljava u Kristini nije probudila znatiželju, već nijemi užas i osjećaj kao da joj je nešto u grudima naglo potonulo, tjerajući srce da zakuca punom snagom.
Skupivši hrabrost, prošle su kroz mračni hodnik u udaljenu sobu kako bi provjerile nije li se neko uvukao u kuću. Kristina je sjedila tetki u naručju, čvrsto je grleći oko vrata. Sa strepnjom je očekivala da će se svakog časa upaliti svjetlo i da će se nečiste sile spretno razbježati po uglovima i ormarima. Samo da ih uspije ugledati!
Ali nečistih sila tamo nije bilo. Samo knjige koje su pale s ormara i svojom težinom slomile dršku usisivača. Na prvi pogled — ništa natprirodno. Ipak, Kristina ni danas nije mogla odgovoriti na pitanje koje se tada pojavilo: zašto su se gomile knjiga, koje su godinama stajale na ormaru i nikada ranije nisu padale, iznenada srušile?
Nedugo zatim, dočekala ju je još jedna nejasna situacija. Tetka je dovršavala večeru u ljetnoj kuhinji, dok se Kristina igrala s crnom mačkom kraj praga. Odatle se jasno vidio ulaz u kuću, pa je mogla da se zakune da niko nije ulazio unutra, a kada je tetka nekoliko minuta ranije izašla, svjetla su u svim sobama bila ugašena.
Sada je tetka miješala krompir u tavi, razgovarajući s bratanicom. Priorova se nije sjećala o čemu su razgovarale kada je mačka nakostriješila dlaku, okrenula se prema kući, a zatim se, spretno se izvukavši iz dječijih ruku, dala u bijeg. Već sljedećeg trenutka ulazna vrata su karakteristično škljocnula, natjeravši njih dvije da se okrenu prema zvuku. U Kristini se ponovo nešto teško spustilo od praznovjernog užasa.
Vrata kuće nisu se mogla sama otvoriti, jer je za to bilo potrebno okrenuti kvaku. I uprkos malim godinama, Kristina je to savršeno razumjela. Ipak, kršeći sve zakone logike, krilo vrata se pred njenim očima polako, gotovo podrugljivo, otvaralo, postepeno otkrivajući mračni hodnik koji je vodio u unutrašnjost kuće.
U tom trenutku bila je spremna povjerovati u bilo kakva objašnjenja i razotkrivanja mitova: promaju, loše zatvorena vrata, nalet vjetra, nedovoljno zakopčanu bravu, rasklimane šarke… I tada se u jednoj od soba upalilo svjetlo.
Kada je tetka provjerila svaku prostoriju u kući, ispostavilo se da je prazna. Nikada više nisu razgovarale o toj temi.
Međutim, to nije bila jedina neobjašnjiva priča sa paljenjem svjetla. Druga se dogodila kada je Kristina već bila starija i pohađala školu. Kasno navečer radila je domaće zadatke. Pored nje je stajala lampa koju je njen djed konstruisao prije mnogo godina. Imala je metalni abažur koji se od žutog sjaja sijalice brzo zagrijavao. Pri dugoj upotrebi toplota se prenosila na polugu prekidača smještenu na abažuru. Zato je Priorova, ako bi se zanijela dok je pisala zadaću, kasnije morala gasiti lampu omotavajući prste tkaninom u nekoliko slojeva, kako se ne bi opekla.
Obično je sve prolazilo bez nezgoda. Ali te večeri lampa se užarila toliko da se poluga nije mogla dohvatiti čak ni kroz debelu tkaninu. Uz to se teško pomjerala, što je cijelom iskušenju davalo dodatnu gorčinu.
Iz petog pokušaja, savladavajući žarenje u prstima, Kristina je naglim pokretom ipak uspjela ugasiti svjetlo i krenula u drugu sobu kako bi isključila televizor i otišla roditeljima. Ali čim je posegnula za dugmetom na daljinskom upravljaču, poluga na lampi je škljocnula i susjedna soba se ponovo obasjala svjetlom. Priorova nije pokušala da traži uzroke; umjesto toga, istog trena je potrčala u kuhinju i ispričala roditeljima o nepodopštinama kućnog duha.
Otac ju je uvjerio da se to nije dogodilo zbog kućnog duha, već zato što polugu nije spustila do kraja, pa se ona usljed zagrijavanja vratila u prethodni položaj. Ali Kristina je bila sigurna da je užarenu polugu spustila potpuno. Kao što je bila sigurna i u to da se tako nešto s tom lampom nije dogodilo ni prije ni poslije toga.
