9. poglavlje
Ispred kafića ju je čekala djevojka niskog rasta. Crveni kare i ovalno lice podsjećali su na Hayley Williams iz grupe „Paramore“. Fenju je zapljusnuo val nostalgije i na trenutak se zbunila. Nekada je i sama sanjala o takvoj frizuri, ali je majka to nazvala glupošću i zabranila joj da šiša ili farba kosu. Vjerovatno je u tome ipak bilo nečeg dobrog — majčinoj zabrani dugovala je svoju dugu tamnu kosu, koja nikada nije upoznala boju. Zar je to bio znak da će sve ispasti kako treba? Nagovještaj da joj je sudbina napokon odlučila pružiti priliku da zaroni u svijet muzike? Ne klasične, kakvu su svi očekivali, nego roka, kojim je živjela.
Pred njom je stajala osoba koja je uspjela pretvoriti snove u stvarnost. Živi dokaz da je takvo ostvarenje moguće. Prvi put je susrela nekoga ko bi je mogao razumjeti… Ali osjećaj nesigurnosti vratio se u trenutku kada je djevojka, široko se osmjehnuvši, zakoračila prema njoj i zagrlila je. Iznenađena, Agrafena nije stigla uzmaknuti i iznutra se napela, kao da dodir nosi prijetnju.
Nakon očeve smrti više je niko nije grlio. I nije joj to nedostajalo. Čemu dodiri tuđih ljudi? Zar bi je to učinilo sretnijom? Mogla se zakleti da ni majci brojni odnosi, puni dodira, nisu donijeli sreću. Esperova je vjerovala da je bolje učiti na tuđim greškama — uključujući i majčine — nego razbijati glavu o vlastite.
Ipak, zagrljaji Ariadne, suprotno očekivanjima, bili su topli i čvrsti. Iskreni. Budili su osjećaj kao da su stare prijateljice ili sestre, a ne dvije potpuno nepoznate osobe koje su se prvi put srele.
Takva naklonost prema ljudima nije bila svojstvena Agrafeni i nije znala šta bi s njom. Međutim, Fidelina uopšte nije reagovala na njen stupor i jednako prijateljski pozvala Esperovu da uđe u kafić.
— Čaj ili kafa?
— Čaj. Kafu ne pijem — objasnila je Fenja. — Kako da vam se obraćam?
— Zovi me Ada i slobodno mi se obraćaj sa „ti“, bez formalnosti — predstavila se Ariadna kada su sjele za sto uz zid ukrašen crno-bijelim slikama. — Ako sarađujemo, znači da smo prijatelji. Opusti se.
Tek tada je Agrafena primijetila da sjedi u neudobnom položaju: ramena su joj bila napeto podignuta, kao da pokušava sakriti vrat. Duboko udahnuvši, ispravila je leđa i uzvratila osmijeh, predstavivši se.
— Odlično, drago mi je — Ada je i dalje blistavo osmjehivala, isijavajući energijom i dobrim raspoloženjem, i ubrzo je Fenja dopustila da se prepusti tom utjecaju. — Pričaj mi o sebi. Šta slušaš? Koliko dugo sviraš? Šta očekuješ od rada u bendu?
U početku je Esperova planirala odgovarati suzdržano i kratko, ali joj se sada, iz nekog razloga, poželjelo reći istinu.
— Slušam sve što može proširiti moje shvatanje muzike. Sviram od djetinjstva, otac me učio, a kasnije sam nastavila sama. Nedavno sam se preselila ovdje, ali me konzervatoriji odbijaju. Ipak, želim da moje stvaralaštvo pomaže ljudima, onako kako muzika pomaže meni u teškim periodima života.
— Tvoj otac je bio pijanista?
Bilo je dovoljno da izgovori prezime da Ariadna iznenađeno raširi oči i emotivno se nagne naprijed, oslonivši se grudima o sto.
— Ozbiljno?! Moji roditelji su stalno posjećivali njegove koncerte i vodili mene sa sobom kada sam malo porasla. Kakav gubitak…
— Ne moraš se rasipati sažaljenjem — oštro ju je prekinula Fenja.
— To nije sažaljenje, to je katastrofa. Iskreno mi je žao što je tvoj otac tako rano otišao. Ali reci mi, gdje si bila ranije? Ako sviraš barem upola kao on, mogu ti garantovati da će te bend primiti.
— Nemoj! — trgnula se Fenja kada je shvatila smisao Adinih riječi. — Nikome ne govori ko mi je otac. Sve što radim mora biti moja zasluga. Ne želim se služiti njegovim imenom niti sebi krčiti put.
— Uf, bez veze se brineš, tvoje prezime njima ništa ne znači. Osim mene, niko u „Pandemiji“ nema veze s klasičnom muzikom. A i ja sam samo slušateljica — bezbrižno se nasmijala Ada i rukom razbarušila kratku kosu, popravljajući frizuru. — A sad priznanje: znaš li naše pjesme?
Fenja je odmahnula glavom.
— U redu, onda kratki uvod. „Pandemiju“ su 2005. osnovali moj muž i njegov prijatelj.
Esperova je razrogačila oči. Nije ni pomišljala da je živahna djevojka koja je sjedila naspram nje, a izgledala jedva dvadesetpetogodišnje, već udata. Ipak, nije to komentarisala, pustivši Adu da nastavi.
— Još nismo previše poznati, ali se aktivno razvijamo. I to nisu prazne riječi. Vremena kada smo se okupljali po stanovima i vježbali napola su iza nas. Sada se ne nudimo za koncerte — nas zovu, imamo fanove. Iako sumnjam da za to možemo zahvaliti gitaristi i Dani. Postava se nekoliko puta mijenjala — nemamo sreće s klavijaturama i bas-gitarom, ostali članovi su stabilni.
— Zašto ste ovaj put promijenili pijanisticu? — upitala je Fenja, namjerno izbjegavajući novu i neobičnu riječ „klavijaturistica“, tek kasno shvativši da je to mogao biti i pijanista, ali se nije ispravila. Ni Fidelina je nije ispravila.
— Bio je mali incident. Nismo se uklopili.
— Zašto? — insistirala je Fenja, ne dopuštajući Ariadni da izbjegne temu. Ako će sarađivati, nesporazumi su morali biti razriješeni odmah.
— Bila je u vezi s jednim članom benda i nakon svake svađe razjašnjavala odnose na probama. Jasno je da se u takvoj atmosferi ništa ne može napraviti. Od tada imamo pravilo koje zabranjuje romanse unutar kolektiva. Trebaš to imati na umu, da ne bi izazvala novi incident.
Agrafena je klimnula glavom, sigurna da se to pravilo nikada neće ticati nje. Veze su bile na posljednjem mjestu među njenim ciljevima i težnjama. Majčini romansi bili su joj dovoljni za cijeli život.
— A šta je s vokalistima? U oglasu je pisalo…
— O, bez ikakve drame. Vokalist je moj muž. U duetima mu se pridružujem kad se koncerti ne poklapaju s mojim glavnim poslom. Kada ne mogu nastupati, potrebna nam je zamjena, pa ako znaš pjevati, to bi nam koristilo.
— Znam. Kakav vam je repertoar?
— Najbolji i najraznovrsniji! Sviramo rock, radimo obrade popularnih emotivnih pjesama, često izvodimo nešto eksplozivno iz savremenih mjuzikala. Ukratko — pređi na tamnu stranu, imamo kolačiće — Ada joj je namignula i obje su se nasmijale.
Fenja je povjerovala da joj se ukazala prilika da se dokaže. I činilo se da je, zajedno s tom prilikom, stekla i odanu prijateljicu. Nešto u Adi ju je privlačilo i ulijevalo optimizam. Jednostavnost s kojom je komunicirala duboko je dotakla Agrafenu. U Adi je pronašla uzor — takva je željela postati u budućnosti. Otvorena, iskrena, pomalo luckasta. Prava. Odrasla žena koja se ne stidi ponašati opušteno ili djetinjasto. Taj susret natjerao je Esperovu da istinski poželi sreću koja joj se ukazala. Sada je bila spremna postati dio „Pandemije“ i pokazati na šta je sposobna.
