10. poglavlje
Na dan audicije Agrafena je bila smirena. Tačno do onog trenutka kada su ona i Ariadna stigle na dogovoreno mjesto. Pretpostavivši da Fenja sama neće pronaći put, Ada je unaprijed ponudila da je isprati. Pomoć joj je zaista dobro došla, i to ne toliko da bi pronašla garažu, koliko da bi se Esperova osjećala sigurnije. Da je bila sama, vjerovatno bi se već onesvijestila od treme. Takav ispad slabosti nije bio u njenom stilu, ali joj je sada, od same svijesti o tome šta se dešava, bilo muka.
Ova audicija bila je posljednja šansa. A njene talente neće procjenjivati nadmene dame u elegantnoj odjeći, koje sebe smatraju uzorima kulture, već rok-muzičari — muškarci naviknuti na provokaciju i energiju, daleki od uštogljene inteligencije i koncertnih sala filharmonija. Kojoj publici je lakše udovoljiti, Fenja nije znala. Prva je obraćala pažnju na tehniku sviranja, obrazovanje i društveni status. Druga — na autoritet, bunt i sposobnost improvizacije.
Zašto je Agrafena članove benda zamislila kao epatažne još prije nego što ih je vidjela? Sve je bilo jednostavno. Ispred garaže bio je parkiran blještavo sjajan motor s bordo bandanom zavezanom oko volana. Ako ne svi, onda je barem neko od njih sigurno volio rizikovati život i privlačiti pažnju.
Nakon što je pokucala i nije dobila odgovor u roku od dvije sekunde, Ariadna je gurnula vrata garaže koja im je služila kao prostor za probe.
— Danja, klavijaturistica je stigla, zašto ne otvarate? — zatim se okrenula prema Esperovoj i pozvala je rukom unutra. — Hajde, uđi, ne boj se.
Fenja je pozdravila i zakoračila unutra, spremajući se da nastavi govoriti, ali su joj riječi zapele u grlu. Nelagoda pri upoznavanju ranije joj nije bila svojstvena. Zar je u životu vidjela malo muškaraca? A ipak se sada, iz nekog razloga, zbunila.
Prvi joj se obratio niski momak s dobrim sivim očima.
— Ti si Agrafena, je l’ da? Ne stidi se, uđi. Ja sam Danijel.
Da joj Ada putem do prostora za probe nije rekla da će ona i njen muž uskoro napuniti trideset godina, Agrafena u to nikada ne bi povjerovala. Danijel Fidelin uopšte nije izgledao u skladu sa svojim godinama — ma nema šanse da je bio čak jedanaest godina stariji od nje!
Crna široka majica s printom rok-benda i svijetlokosa kovrdžava kosa, skupljena u kratak rep, činili su ga nalik tinejdžeru. Razoružavajući osmijeh samo je dodatno pogoršavao stvar.
Danja je pokazao prema bubnjarskom setu, iza kojeg je sjedio odrasli muškarac s dugom ravnom kosom, mehanički okrećući palicu u ruci, i predstavio ga:
— Onaj čiko što liči na Isusa je Solomon. Ali mi ga zovemo Naš Tvorac. Zahvaljujući njemu „Pandemija“ uopšte postoji.
Negdje iza njih Ada je frknula, suzdržavajući smijeh. Solomon se prijateljski nasmiješio — ne blagim pokretom usana Isusa s ikona, već sasvim otvorenim i radosnim osmijehom — i mahnuo slobodnom rukom. Fenja je uzvratila mahom i također se osmjehnula, osjećajući kako joj u atmosferi rasterećenoj šalama postaje lakše.
— A ovo je Luk — Danijel se pomaknuo u stranu i pokazao rukom unazad.
Pred Agrafenom se pojavio mrk momak. U crnoj kožnoj jakni preko majice i poderanim crnim farmerkama, sjedio je na combo-pojačalu, držeći u zubima još nezapaljenu cigaretu, dok je štelovao čivije na električnoj gitari, pokušavajući dobiti čist zvuk žica. Očigledno mu buka oko njega u tome nije nimalo pomagala.
Kada je Danijel izgovorio njegovo ime, Luk je trzajem glave sklonio crnu kosu s čela, kratko pogledao prema Fenji i prilično razgovijetno promrmljao „zdravo“, ne ispuštajući cigaretu iz usta. Od neprijateljskog pogleda koji je prešao preko nje, Esperovoj je ponovo postalo neugodno, ali ju je prijatan glas Danijela Fidelina odvratio od tih misli:
— Imamo još Iraklija, ali on je trenutno na dodatnom poslu. Puši se vani, da znaš — odmah je upozorio, značajno pogledavši Luka, pa dodao: — Ako neko nije čuo, ovo je Agrafena.
— Ne pušim. I možete me zvati samo Fenja.
O razlozima gitaristovog nezadovoljstva trudila se da ne razmišlja. Uostalom, ne može i ne mora se svima dopasti! To nije utopija. Pa šta ako je neki momčić nezadovoljan njenim dolaskom — nije joj to prvi put, iako su ranije ti „momčići“ bili stariji. Ko zna, možda se ovdje neće ni zadržati, ili će mu dosaditi da je tako gleda.
— Klavijature su tamo — Ariadna je pokazala na stalak desno od bubnjeva, gdje se nalazio sintisajzer. — Šta ćeš svirati?
— „Zimski vjetar“ — kratko je odgovorila Fenja.
— Je li to neka narodna pjesma? — bez trunke ironije upitao je Solomon.
— Ne. To je Chopin.
Počela je svirati uvod jednom rukom. Melodija se mekim korakom od svega tri note razlila po garaži. Zatim se pojavio isti motiv, ali u akordima i s dionicom za drugu ruku.
Solomon je šaljivo namignuo Fidelinesima, dajući do znanja da u „Zimskom vjetru“ nema ničeg posebnog, ali kako je muzika počela dobijati na snazi, izraz njegovog lica se drastično promijenio. Po prvim notama zaista se moglo pomisliti da bi takav etid mogao odsvirati i dijete, ali se ovo djelo s razlogom smatralo jednim od Chopinovih najtežih.
Obilje visokih tonova, koji su se nizali jedan za drugim, prizivalo je slike snježne mećave, sitnih ledenih zrna koje vjetar raznosi i koja udaraju o prozore kuća. Slušaoci su se ukočili, opčinjeno prateći brze pokrete pijanističinih prstiju. A ona, sa svoje strane, nije podizala glavu. Mogla je etid odsvirati i zatvorenih očiju, ali je uporno gledala u klavijature, bojeći se da pogleda lica svojih sudija i presudu ispisanu na njima.
Kada je Agrafena završila, zadržala je dah i upitno pogledala prisutne. Uostalom, sada se odlučivala njena sudbina.
Svi su je gledali s divljenjem, a Ada se pobjednički smiješila, pokazujući da je bila u pravu kada se oslonila na naslijeđe. Fenji se učinilo da je čak i u Lukovim očima zatreperilo poštovanje. S olakšanjem je izdahnula.
Danja je odmah rekao da je primljena, ali mu je ton istog trena postao poslovan:
— Moja žena te je trebala upozoriti na jedan uslov. Nema veza s članovima benda. Razumijem da to od nas zvuči čudno, ali Ada dolazi i odlazi u zavisnosti od repertoara. Ako se mi posvađamo — što je malo vjerovatno — to se neće odraziti na bend, samo ćemo izbaciti duetne pjesme. S muzičarima to ne ide tako. Ako se neko od vas počne viđati pa se potom raziđe, skladna svirka više neće biti moguća. U tom slučaju jedan od vas će sigurno napustiti bend, jer se pod emocionalnim pritiskom ne može raditi. Shvatam da muški kolektiv može djelovati primamljivo…
— Nisam došla ovdje zbog veza — prekinula ga je Esperova, smatrajući takve pretpostavke uvredljivim.
Ariadna je, pokušavajući ublažiti oštre ivice razgovora, šaljivo šapnula Fenji na uho:
— Niko ne tvrdi suprotno. Samo, znaš i sama, nova djevojka u ekipi, mladi momci te primijete. Malo su oni ludi, samo im daj povod, odmah će početi praviti gluposti.
Na trenutak je pred Fenjinim očima nestala garaža, a umjesto nje pojavila se majčina kuhinja, u kojoj nije bila već godinama. U nozdrvama ju je ponovo zasvrbio miris ustajale vode i metalne čuturice.
„U tebi sjede nečiste sile, one govore umjesto tebe“, izronilo je iz dubina sjećanja, i Agrafena je naglo odmahnula glavom, tjerajući neželjeni vrtlog uspomena. Nečistoća u njenom životu bila je samo jedna — i krila se pod maskom pravednika.
— Povode ne dajem — čvrsto je odgovorila i iz Danijelovih ruku uzela pozamašnu hrpu notnih sveski.
