6. poglavlje
Agrafeni Esperovoj bilo je dvanaest godina kada je umro njen otac — nenadmašni pijanist koji je sa svojim koncertima obišao gotovo cijeli svijet.
Naravno, turneje, slava i putovanja pripadali su njegovoj mladosti, a Fenja je o svemu tome znala samo iz priča odraslih. Nakon što je upoznao ljubav svog života, morao je zaboraviti na karijeru — tako je insistirala zaručnica, kasnije majka Agrafene. Porodica je, po njenom mišljenju, morala biti potpuna. O, koliko je često u posljednje vrijeme Fenja s gorčinom ismijavala tu lažnu tvrdnju!
Do svoje dvanaeste godine njeno je djetinjstvo bilo sretno. Ušteđena sredstva omogućavala su im bezbrižan život, otac je i dalje povremeno održavao koncerte u zemlji, ali nije napuštao porodicu zbog dugih turneja. Svaki slobodan trenutak provodio je s kćerkom, učeći je pjevanju i muzičkoj pismenosti.
Majka je radila u računovodstvu i, za razliku od muža, uvijek je bila ozbiljna i bez emocija. Jedina kćerka malo ju je zanimala, pa je Fenja većinu vremena provodila s ocem — on ju je razumio, zabavljao i udovoljavao svakom njenom hiru.
Muzika majku nije privlačila, ponekad ju je čak i iritirala, i Agrafena nikada nije uspjela shvatiti šta je otac našao u toj ženi. Kako ju je mogao voljeti, kad nikada nisu imali zajedničkih interesa ni dodirnih tačaka? Kako ju je mogao voljeti toliko da se odrekne cilja svog života, prekriži vlastito poslanje, odbaci slavu i priznanje zbog hira žene koja ga čak nije ni voljela?
Da, nije ga voljela. Sada je Agrafena to znala sigurno. Zemlja se još nije ni slegla na očevom grobu, a majka se već žurno bacila na sređivanje svog privatnog života. Jer porodica mora biti potpuna. A ko će popuniti prazninu koja se iznenada pojavila u njoj — to, ispostavilo se, i nije bilo naročito važno.
O, kako se tada promijenio Agrafenin život! Mir njenog tihog utočišta bio je narušen kada su muškarci počeli nadirati u njihov dom — jedan ružniji od drugog. Ne u dobrom smislu, nimalo. Nikada nije dijelila majčine ukuse, osim kada je riječ bila o ocu — ali tu je Agrafena imala pitanja i prema njegovom ukusu. Svoju majku nije smatrala lijepom i potajno se radovala što joj ni najmanje ne liči.
Sudeći po majčinim partnerima, činilo se da su normalni muškarci na ovom svijetu jednostavno nestali. Prvi šok — ako se uopće može zanemariti činjenica da je majka tako brzo tražila drugog muškarca — izazvalo je drsko ponašanje njenog novopečenog udvarača. Njihova veza završila je prilično brzo — odmah nakon što joj je tokom svađe opalio šamar, a njena sujeta nije mogla podnijeti takvo poniženje.
Fenja se tada mračno obradovala, ali je ubrzo shvatila da nema razloga za slavlje: bez obzira na sve, majčini će se ljubavnici smjenjivati dok se ne pojavi onaj pravi, koji će popuniti prazno mjesto u njihovoj porodici.
Drugi šok bile su halucinacije koje su započele prije očeve smrti. Isprva je Agrafena mislila da se to neće ponoviti, ali se dogodilo opet i ubrzo počelo poprimati određenu pravilnost. To ju je plašilo, ali kako se mogla obratiti majci i povjeriti joj tajnu koja ju je očajnički mučila, dok se oko nje odvijao sav taj cirkus? Nije mogla. Majci nije bilo do nje. Samo je s ocem mogla dijeliti svoje strahove, ali njega više nije bilo. Sada se mogla osloniti samo na sebe.
Muškaraca u majčinom životu bilo je mnogo. I svi su, kao za inat, imali ozbiljne namjere. Nakon dvije godine i desetog kandidata za majčino srce, Agrafena je izgubila račun. Svaki put je molila majku, koja joj je postala potpuni stranac, da je ne upoznaje sa svojim udvaračima, a idealno — da ih uopće ne dovodi kući. Ali ona je samo odmahnula rukom, ne želeći slušati.
Pozivi na savjest i razum nisu pomagali. Fenja je nagovještavala moguće opasnosti i rizike; govorila o svojim osjećajima — neugodnim i traumatičnim; otvoreno protestirala, dokazujući da se majka ponaša glupo dovodeći u kuću svakoga ko to poželi.
Ali čak ni najhrabrije Agrafenine pretpostavke nisu mogle obuhvatiti sve moguće posljedice takve nepromišljenosti.
Jedan udvarač posebno joj se urezao u pamćenje. Bio je to visok, krupan muškarac s naznakama ćelavosti na potiljku. Na prvi pogled mogao je imati oko pedeset godina. I iskusnim okom Fenja je već na pragu osjetila da u sebi nosi skrivenu prijetnju. Istina, nije odmah shvatila kakvu.
Ponašao se odmjereno i uljudno, donio je poklone za nju i majku i svečano ih uručio. Agrafena se napeto osmjehnula, ali je u sebi odlučila da se ponuđenih bombona neće ni dotaći.
— O, vidim da imate ikone? Jeste li vjernici? — upitao je, vadeći konjak iz kese. — Čitao sam ovih dana „Žitija svetih“.
— Ne, uopće nismo vjernici, to kćerka skuplja iz estetskih razloga — odmahnula je majka, želeći izgledati moderno i svojim ateizmom pokazati navodnu učenost.
„Njih je skupljao tata! Zašto ne kažeš istinu? Zašto ga ne spominješ, kao da nikada nije postojao u našem životu?“ — htjela je viknuti Agrafena, ali je prešutjela.
Godinu ranije bi se pobunila, ali… Sukobi su samo produžavali sjedenja za stolom i iscrpljivali joj živce. Tu je lekciju davno naučila. Što bude uljudnija, brže će se moći zatvoriti u svoju sobu i pobjeći u svijet muzike, samo da ne sluša ono što se događa u majčinoj spavaćoj sobi.
Ali ovaj put majka joj je pripremila neugodno iznenađenje. Kada je muškarac otišao pod tuš, pokucala je i zavirila u Fenjinu sobu, obraćajući se njenim leđima:
— Sutra idem na posao, a ti moraš ostati s našim gostom i ne dozvoliti mu da mu bude dosadno. Vidjet ćeš, vrlo je inteligentan, imat ćete o čemu razgovarati.
— Ne — ne okrećući glavu, stavila je pjesmu koja je svirala u slušalicama na pauzu i nastavila listati playlistu na telefonu.
— Agrafena — procijedila je majka upozoravajućim, tvrdim tonom, a zatim dodala slatkasto i meko: — Moći ćete razgovarati o ikonama za koje se tako grčevito držiš, jer da nisi prerano napustila stol, znala bi da naš gost često pomaže u hramu u svom gradu i da o ikonopisu zna više od tebe.
— Mene zanima samo datum njegovog odlaska, a ne neki hram u zabiti — mirno je odgovorila Agrafena. — Kao što si i sama rekla, mi nismo religiozna porodica, a ikone su nam isključivo zbog estetike. Ne zato što je otac tražio najljepše, zar ne, mama?
— On je sada tvoj novi otac i moraš se prema njemu odnositi s poštovanjem.
— Malo sutra — promrmljala je sebi u bradu, da je majka ne čuje.
— Agrafena, jesi li me razumjela?
— Ti ćeš me tek tako ostaviti samu s odraslim muškarcem? Mama, imam četrnaest godina, ne bih se ni mogla odbraniti ako nešto pokuša! — planula je, predosjećajući nevolju i pokušavajući to prenijeti, ali je ubrzo shvatila da je izabrala pogrešne riječi.
— O čemu ti to uopće razmišljaš?! — majčino raspoloženje promijenilo se tako naglo da se Fenja jedva suzdržala da se ne okrene. — Djeca su danas potpuno iskvarena! On! On je… najodgojeniji i najplemenitiji! Znam ga duže nego ti. Njemu takva misao ne bi ni pala na pamet! A ti ga tako vrijeđaš!
— Duže? Koliko duže? Tri dana od upoznavanja na chatu?
— Začepi i ne usuđuj se da mi proturječiš! Sutra moraš biti savršena kćerka i ni u kojem slučaju ne pokvariti utisak o nama. On je duboko pobožan čovjek i način na koji govoriš o njemu…
Uvjerivši se da neće čuti ništa razumno, Agrafena je pojačala zvuk u slušalicama, zaglušujući majčine riječi, i počela klimati glavom u ritmu muzike, glumeći pažljivo slušanje. No umjesto odgojnog predavanja koje je dopiralo s vrata, u ušima joj je grmio refren pjesme “Three Days Grace – Never Too Late”.
