16. poglavlje
Ubrzo nakon upisa na univerzitet, Luk je odlučio da mu, radi ozbiljnosti, treba vlastito prijevozno sredstvo. A šta bi jednom rokeru moglo bolje pristajati od motora?
Otac je tu ideju dočekao s punim skepticizmom, ali je kupovinu, kao i uvijek, odobrio, ne spomenuvši ni riječ o visokoj cijeni. Naum je bio daleko manje suzdržan i, ugledavši Harley u dvorištu, izgovorio je misao koja je svima prisutnima prošla kroz glavu:
— Odlučio si postati još jedna palačinka na asfaltu? Ako si već naumio poginuti, mogao si izabrati blaži način.
Ali poginuti — na čiju god sreću ili žalost — Lucifer nije namjeravao, što je grubo dao do znanja svom polubratu. On je samo želio osjetiti brzinu i adrenalin. Rezati vjetar, koncentrirati se na cestu i tako utišati emocije koje su ga preplavljivale. I, što je jednako važno, želio je u potpunosti odgovarati imidžu koji je godinama gradio.
Šta bi njegova majka rekla da je znala u kakvu se osobu pretvorio? Bi li pokazala zabrinutost ili bi šutjela, poput oca? Luk je sada pametio previše malo da bi mogao zamisliti iskrenu reakciju. Prošlo je dvanaest godina otkako ju je posljednji put vidio.
U „Pandemiji“ su motor znali cijeniti, što je Remorova još jednom uvjerilo da će ga ti momci uvijek razumjeti, kakav god potez povukao. Pred njima se mogao otvoriti i imati povjerenja — jer su bili porodica.
Njihovo uvjerenje da će Luk biti dovoljno razborit i da neće činiti nepromišljene gluposti uzdizalo ga je u vlastitim očima i poticalo da opravda ta važna i iskrena očekivanja.
Bio je oprezan. Nikada nije sjeo za volan u alkoholiziranom stanju, iako je, usput rečeno, često bio pod gasom. Nije sebi dopuštao kršenje saobraćajnih propisa, čak ni kada je buntovni glas u njemu to uporno zahtijevao. I dalje je pristajao da ga Naum poveze autom ako situacija nije zahtijevala spektakularan dolazak. Bez potrebe iskušavati sudbinu nije želio.
Jedne kasne proljetne večeri Arijadna ih je obradovala viješću: bendu se sprema novi član. Nakon audicije „Pandemija“ će moći popuniti svoje redove. Treba li se čuditi što se Danijel vidljivo obradovao? Upravo je on godinama radio na semplovima za klavijature. Pojava pijanistice znatno bi mu rasteretila obaveze.
Na tom vedrom tonu Ada je dodala da će na audiciju doći djevojka. I premda se garažom prolomio Iraklijev iščekujući grohot, Danijelov pogled je poletio ravno prema Lucifru.
— Sjećaš li se o čemu smo razgovarali? Razumijem tvoj interes prema suprotnom spolu i ne osuđujem ga. Ali, ne daj Bože…
— Neće dati, ne brini — odmahnuo je Remorov. — Do grla sam se nagutao veza s kreativnim djevojkama. Teški krindž.
— Nije li to bila mala packa na moj račun? — podrugljivo je upitala Ada i, s očaravajućim osmijehom, nagnula se prema njemu.
Luk se istog časa zbunio i odmahnuo glavom. Njen blagi koketni ton nije mu bio nov, ali se na njega nikada nije mogao naviknuti — svaki put bi zapao u svojevrsni stupor kada bi mu Arijadna posvetila pažnju.
Znao je da to kod nje nije flert, već način komunikacije. Nikada je nije doživljavao kao objekt želje, jer je davao prednost djevojkama svojih godina. Ipak, Adine crte lica bile su toliko pravilne i umjetnički lijepe da bi, gledajući je, svaki put osjetio nešto nalik Stendhalovom sindromu*. I nikada joj nije mogao uzvratiti drsku opasku. Možda zato što je bila jedina djevojka koju je istinski poštovao.
[Stendhalov sindrom (ili firentinski sindrom) — psihosomatski poremećaj koji se odlikuje snažnim emocionalnim reakcijama izazvanim umjetničkim djelima ili drugim estetskim objektima. Može uključivati ubrzano lupanje srca, vrtoglavicu, dezorijentaciju, halucinacije pa čak i nesvjesticu.]
Sljedećeg dana došla je Agrafena. I to je bilo potpuno iznenađenje. Lucifer se pripremao vidjeti kopiju prethodne klavijaturistice: djevojku u šarenoj odjeći, uvijek vulgarno našminkanu, egocentričnu, sklonu skandalima i lako dostupnu. A Fenja je bila — obična.
Ne siva mišica koju ne bi ni primijetio u gomili, već djevojka koja se isticala svojom toplom, domaćom svakodnevnom ljepotom. Remorov ju je pogledao letimično i nije pokazivao poseban interes, kako ne bi izazvao Danijelove nove prodike. Ipak, i taj kratak pogled bio je dovoljan da shvati: Esperova će se u „Pandemiji“ zadržati dugo.
Audicija je samo potvrdila njegovu slutnju. Svirala je mnogo bolje nego što su očekivali. Za Fidelina je to bila prava sreća: ne samo da se riješio semplova, već je sada mogao računati i na Agrafeninu pomoć u biranju melodija po sluhu. To je moglo znatno ubrzati obradu novih obrada i autorskih pjesama.
Uz sve to, Fenja je imala snažne vokalne sposobnosti. No to su otkrili tek nakon probne probe, na koju se Luk morao vratiti.
I sam je shvaćao da je ljutiti se na Iraklija zbog zajedljivih šala besmisleno. Ali ovaj put ga je posebno pogodilo ismijavanje njegovog imena. Možda zato što je u prostoriji bio netko nov. Netko kome, zapravo, uopće nije planirao otkriti svoje pravo ime.
Dok je nedaleko od garaže pušio drugu cigaretu, prišao mu je Solomon.
— Završi pauzu i vrati se. Nije se dogodilo ništa nepovratno — rekao je, očinski ga potapšavši po ramenu.
— Umoran sam od toga da budem predmet sprdnje.
— Nisi ti sprdnja. Tvoje ime je prednost, sjećaš se? Marketinški potez. Izazov bačen društvu u lice. Nosi ga s ponosom i neće se okrenuti protiv tebe.
— Lako je tebi govoriti, Mudri Kralju. Ali šta će ona pomisliti? Djevojka je prvi put kod nas. Ne znamo kako se odnosi prema svemu tome, a Iraklij melje gluposti bez prestanka. Poslušat će ga i pomisliti da je upala među sataniste.
— Neće pomisliti ništa. Ona je Agrafena. I hvala Bogu da je Fenja, a ne Kruška — inače bi nam Iraklij svaki dan postavljao zagonetku: koga ne možemo pojesti.
Luk se nije mogao suzdržati od smijeha i, povukavši posljednji dim, bacio opušak. Unutarnja napetost je popuštala, a s njom je nestajala i ljutnja.
— Tako je bolje — nasmiješio se Solomon. — Ne stoji ti mrzovolja. Vrati se i pokaži djevojci kako dobro sviraš.
I Remorov se vratio. Dva sata su razrađivali pjesmu. On je svirao gitaru, dok je Danijel objašnjavao Agrafeni kada treba ući, gdje promijeniti zvuk na sintisajzeru i gdje zadržati pauzu. Iraklij je, u međuvremenu, s ozbiljnim izrazom lica obavljao „najodgovorniji“ posao — čupkao žicu na basu. Solomon je držao ritam. Arijadna je sve promatrala iz svog omiljenog kutka, sjedeći na deki raširenoj po podu.
Agrafena je brzo usvajala novo gradivo i s lakoćom se uklapala s bubnjevima. Luk to nije mogao reći za bivšu klavijaturisticu. Njoj je trebalo gotovo sedmicu dana da počne držati ritam i da ne ispada iz tempa tokom cijele melodije. Čas bi svirala prebrzo, čas bi se nesvjesno usporavala, pretvarajući pjesmu u izlizanu ploču. Fenja je svirala kao da joj u glavi kuca metronom.
Nakon probe zahvalila im je svima i počela se spremati za polazak kući, ali je nastao mali zastoj.
— Uh… — Danijel je zbunjeno protrljao potiljak i nasmiješio se izvinjavajući se. — Skroz sam zaboravio da smo trebali čuti tvoj glas. Ne brini, primljena si, ovo je čista formalnost i moja… — okrenuo se prema Adi i ispravio se: — naša znatiželja. Možeš otpjevati mali dio, da te ne zadržavamo dugo. Šta god ti padne na pamet.
Lucifer je vidio kako se Esperova zamislila i, sasvim očekivano, postidjela. No, na njegovo poštovanje, brzo se sabrala i započela tihi pratnju koja je malo podsjećala na rock.
Nakon kratkog uvoda prostorijom za probe se razlio čist, obavijajući glas, čas snažniji, čas spuštan do šapata. Drhtao je i klizio, poput staklene kugle niz stepenice, prateći depresivnu melodiju.
„Prijatelju moj, ja sam teško, teško bolestan. Ne znam ni sam otkud se ta bol stvorila. Da li vjetar zviždi nad praznim, pustim poljem, ili mi, poput lišća u rujnu, alkohol osipa mozak… Crni čovjek**… Crni, crni… Crni čovjek! Ne znam, ne sjećam se… U nekom selu, u Kalugi, a možda u Rjazanju, živio je dječak iz jednostavne seljačke porodice, žutokos, plavih očiju…“
[**„Crni čovjek“ — poema Sergeja Jesenjina.]
Na te riječi Luk je nesvjesno okrenuo glavu. Odjednom mu se učinilo da je ta pjesma pomalo o njemu. U grudima ga je bolno presjeklo. Sjetio se svoje svijetle kose, koju je prije četiri godine bijesno farbao u crno…
Uhvatvši Agrafenin kratak pogled, naglo se okrenuo.
