4. poglavlje
Upravo nakon čitanja tog članka Kristini se prvi put u snu pojavio tamnokosi muškarac koji se predstavio kao Knez. San je bio do uznemirujuće mjere realističan. Sjedila je na krevetu u svojoj spavaćoj sobi, dok je on sjedio pored nje na stolici. Ambijent u sobi bio je potpuno isti, do najsitnijih detalja, osim jedne pojedinosti na koju se pogled nije odmah zakačio. Jedina ikona koja se nalazila u sobi, ona s prikazom Arhanđela Mihaila, bila je okrenuta prema zidu.
Knez je govorio prijatnim, obavijajućim glasom, gotovo uopšte ne prateći riječi gestovima. Smireno je ispričao ko je, iako to uopšte nije bilo potrebno. Kristina je i sama shvatila — po glasu koji ju je poput jeke progonio godinama nakon božićnog gatanja.
Tokom čitave godine san se ponavljao gotovo svake noći; mijenjali su se samo razgovori. Začudo, Kristina je sve što se tamo dešavalo pamtila vrlo jasno i uvijek je imala potpunu kontrolu nad snom. Isprva se plašila Kneza, ali se s vremenom navikla na njegovo prisustvo i povremeno bi sebi dopustila da ga dodirne. Iako je, vjerovatno, to bio onaj koji je to dopuštao.
Kada je u jednom od snova napokon skupila hrabrost i prvi put provukla prste kroz tamne valove kose koji su mu se spuštali do ramena, on je s tugom rekao:
— Nekada su bili zlatni.
— I ostali bi takvi, da nisi pokušao nadmašiti Boga — odgovorila je Kristina.
— Nisam želio nadmoć. Tražio sam pravdu — Knez je podigao pogled svojih svijetlozelenih očiju, u kojima se jasno moglo vidjeti da ga je nepromišljena rečenica povrijedila.
Jedino što se u Knezovom izgledu nije promijenilo nakon pada bile su njegove žadne oči, koje su i dalje zadržavale čistu, zasićenu i blistavu nijansu, podsjećajući na nekadašnje veličanstvo i oskrnavljenu ljepotu.
Priorova nije sumnjala da je na Nebesima bio veličanstveniji od svih Arhanđela. To se i dalje moglo naslutiti, iako je nekadašnja ljepota izgubila mekoću crta, postavši oštrija — kao da je ono božansko u njemu dobilo primjesu okrutnosti i zlobe, pothranjene davnim uvredama.
Knez nikada nije uspio savladati vlastitu oholost. A i kako je uopšte mogao da je savlada? Bog ga namjerno nije obdario savješću ni saosjećanjem — osobinama koje bi, da ih je posjedovao, mogle uravnotežiti taštinu koja je obuzimala Arhanđela. Stvoritelј je svom tvorevini ponudio iskušenje koje ona unaprijed nije mogla nadvladati. Time ga je učinio primjerom za pouku drugima. Adam, stvoren od gline, posjedovao je potrebnu poniznost, dok je Knez, stvoren od vatre, bio buntovan i nepromišljen.
U svojoj suštini bio je povrijeđeno dijete. Dijete svog Oca, koje je u jednom trenutku izgubilo privilegije i roditeljsku ljubav. Ali opasnost je ležala u tome što je to dijete bilo moćno i cinično. Živio je osvetom. I toga se uvijek trebalo sjećati.
O čemu god da je govorio dolazeći u snovima, njegove riječi su uvijek bile prožete gorčinom i kajanjem. Vjerovatno je tokom vjekova Knez prestao to primjećivati, ali Priorovoj je to upadalo u oči poput užarenog žiga. Možda zato što je znala njegovu priču. A možda zato što je bila posebno osjetljiva na promjene raspoloženja.
— Samo me ti razumiješ — rekao joj je jednom.
Te riječi su grijale Kristininu dušu.
Nikome nije pričala o svojim noćnim viđenjima. A kome bi i mogla? Prijateljica nije imala, a rodbina bi osijedila od užasa kada bi saznala u šta se njihova djevojčica upustila.
A Kristina se nije protivila tome da se u to upusti. Njeno samoljublje raslo je zbog ukazane časti, a znanje se gomilalo zapanjujućom brzinom. Knjige o demonologiji, koje je s mukom pronalazila u biblioteci, čitala je samo da bi se uvjerila: sve što joj je Knez noću govorio — bila je istina.
Ispričao joj je o hijerarhiji demona, o njihovim dužnostima, pokazao joj ustroj Pakla i dopustio joj da sjedi na prijestolju pored njega. Kristina je osjećala da posjeduje neku silu koja je svakim danom jačala i rasla.
Ubrzo je počela viđati ne samo đavole. Jednoga dana u ogledalu joj se ukazao demon — onaj isti kojeg se uplašila kada je prvi put zajedno s Knezom došla u Pakao. Demon nije govorio ništa; samo ju je posmatrao, ravnomjerno dišući i povremeno bljeskajući očnjacima koji su virili iz donje vilice i prelazili preko poderane gornje usne.
Kristini je bilo znatiželjno i zabavno vidjeti više nego drugi.
Pa šta ako se nakon dolazaka demona razbolijevala?
Pa šta ako su joj noćna viđenja i razgovori oduzimali snagu, pa se potom osjećala potpuno iscijeđeno?
Najvažnije je bilo to što se pokazala u pravu — zagrobni svijet postoji. Ipak, uprkos samohvalisanju zbog vlastite ispravnosti, Kristina je bila svjesna s kim ima posla i kakve bi posljedice to moglo imati.
Rasplet nije dugo izostao. U jednom od posljednjih snova Knez joj je predložio da ga prizove u svijet ljudi. Priorova je znala kakvim bi se ishodom mogao završiti čak i njegov kratak dolazak, te se oprezno trgnula, ali to nije pokazala. Nesumnjivo bi uspjela izvesti ritual — imala je dovoljno snage i znanja za to. Pitanje su bile samo posljedice učinjenog.
Bojala se izgubiti nekoga od najbližih, jer su upravo oni najčešće plaćali cijenu za greške samovoljnih ljudi koji su se poigravali s nečistim silama. Bojala se i da bi mogla izgubiti život tokom samog obreda. Ali najviše se plašila da u ovaj svijet prizove Zlo koje je vjekovima čekalo svoju osvetu.
U njenoj duši izbio je ozbiljan raskol. Ljubav prema Knezу borila se s nespremnošću da ikome nanese zlo. Da, razumjela ga je bolje nego bilo ko drugi na svijetu. Saosjećala je s njim. Ali mu nikada nije u potpunosti vjerovala, znajući koliko može biti lukav i ne gajeći iluzije da će se prema njoj ponašati drugačije nego prema drugima. Priorova je dovoljno često boravila u Paklu da bi vidjela šta se dešava s grešnicima.
Bila je još vrlo mlada; pred njom se prostirao čitav život. Kristina je sanjala da stekne znanje, da voli, da zasnuje porodicu i da umre u dubokoj starosti. Teret odgovornosti za vezu s Knezom Pakla nije bio za nju. Zato je jedne noći, moleći za razumijevanje, zamolila da se više ne pojavljuje u njenim snovima.
