20. poglavlje
Dočekao je dan prvog koncerta kojem je Agrafena trebala prisustvovati kao gošća. Izgarala je od radoznalosti, želeći da čuje stvaralaštvo „Pandemije“. Na audiciji niko osim nje nije pjevao. Na probama su razrađivali samo instrumentalni dio, a Danja je usmeno objašnjavao gdje i kada ulazi vokal.
Danas je, napokon, trebala čuti njegov glas. I njihov duet s Ariadnom. Možda je Esperova gajila prevelika očekivanja, ali pretpostavljala je da će prizor biti veličanstven.
Uživala je u koncertu, posmatrala druge bendove i za sebe bilježila neobične nastupe. I onda se na sceni pojavila „Pandemija“.
Prvo na šta je Fenja obratila pažnju bio je izraz potpunog strahopoštovanja u Danijelovim očima dok je gledao Ariadnu. Kao da su međusobno komunicirali u tajnosti, mimo svih. Pogledima, osmijesima, jedva primjetnim pokretima govorili su jedno drugom nešto važno — vrlo glasno za njih, a potpuno nečujno za ostale.
Melanholična pjesma bila je stara i odudarala je od općeg rok-ambijenta, ispunjavajući ga nečim kosmičkim i romantičnim. Esperova ju je slušala još u djetinjstvu. Ali u izvedbi „Pandemije“ s melodije je spao oreol naftalina. Danjin glas hipnotizirao je, uvlačio se pod kožu i urezao u pamćenje. Čim je čula prve riječi, u svijesti joj se pojavila goruća želja da taj glas sluša bez prestanka.
Adin vokal ostavio je na Agrafenu jednako snažan utisak. Nastavljajući pjevati, okrenula se prema mužu, a na njegovom licu procvjetao je osmijeh. Činilo se da u tom trenutku pred njim ne postoji niko osim Ariadne. Cijeli svijet je izblijedio. Ostao je samo taj zaljubljeni par, koji svojom pjesmom stvara magiju.
Fenja je iznenada shvatila koliko je divno kada se ljudima poklope interesi. Shvatila je da je moguće stvarati i promatrati, a ne raspravljati o prioritetima, kao što je to bilo u njenoj porodici. Ovdje je pitanje „šta je važnije: karijera ili porodica?“ bilo suvišno. Eto šta se dešava kada ljudi žive istim zanosom — stvaraju čudo.
Nakon što su izveli još nekoliko pjesama, „Pandemija“ je sišla sa scene, ali Lucifera je iz nekog razloga ostao. Agrafena je pomislila da je planirana solo tačka. Članovi benda spustili su se u koncertnu salu i već su sjedali pored nje kada je Remorov prišao mikrofonu. Na trenutak je pretpostavila da će pjevati. Ali tada je do nje dopro razgovor između Danijela i Solomona. Nikakav nastup nije bio planiran. A rečenica koja se začula sa scene to je samo potvrdila.
Zamolio je publiku za tabletu protiv glavobolje. I to bi možda prošlo kao šala, da nije bilo njegovog divljeg osmijeha. Luk je bio lijep i pomalo lud — tako ga je Esperova okarakterisala toga dana. I posumnjala je da nešto nije u redu kada se na sceni pojavio još jedan čovjek i započeo dijalog s Remorovim.
Luk je priredio pravi šou. Samo što je, čak i sa svojim malim iskustvom u javnim nastupima, Agrafena slutila da to bendu neće donijeti mnogo koristi. Otvoreno je izazivao sukob, što je još jednom potvrdilo njenu sumnju: Lucifer je loše društvo.
— Je li on uvijek takav? — s blagom nelagodom upitala je Fenja, naginjući se prema Ariadni.
— Većinu vremena. Stalno čekamo da odraste, ali zasad mu se vijuge nisu umnožile. Zato se navikavaj.
Frknuvši, Esperova se ponovo okrenula prema sceni i preplašeno trznu:
— Otkud krv?!
