21. poglavlje
Bend je završio svoj nastup, ali Lucifer je ostao na sceni. Odlazeći, Danja mu je procijedio: „Ne budali.“ No Luk je samo odmahnuo glavom, znajući da ga niko neće silom odvući, i samouvjereno prišao mikrofonu.
— Nešto me glava rasturila… — predatorski se nasmiješio, prelazeći pogledom preko mase. — Treba mi Aspirin!
Publika je zahučala, očito shvativši šalu i naslućujući kuda to vodi. Solomon, koji se već spustio u salu, pogledao je gitaristu i polako odmahnuo glavom, pozivajući ga da stane. Ali Luk nije gledao u njegovom pravcu. Sada mu je sva pažnja bila prikovana za jednog jedinog čovjeka.
— Vidim te u publici, ćurane. Popni se na binu i suprotstavi mi se kao muškarac, a ne kao kukavica. Vrijeme je da prestaneš mljeti jezikom i pokažeš šta znaš, prije nego što se proglasiš našom konkurencijom.
Ljudi su se počeli razmicati; tu i tamo čuo se smijeh nepristrasnih ili ljutiti povici fanova „Hubba-Bubbe“. Aspirin se popeo na scenu i prišao drugom mikrofonu, namigujući i pokazujući Luku nepristojan gest istetoviranom rukom.
— Ma razvalit ću te, čovje-e-eče — razvukao je slatkastim glasom.
— E, sad ćemo vidjeti. Hoćemo li svirati tu pop pjesmicu koju ti iz nekog razloga zoveš rokom, ili ćeš se usuditi zamahnuti na ozbiljnu muziku? — nastavio je zadirkivati Lucifer.
— Baš me briga za tvoje mišljenje o našoj muzici! Neka fanovi odluče čije je stvaralaštvo bolje! — mahnuo je prema publici.
— Okretao si ga kao onu krepanu pacovčinu s kojom si šetao, pa mi je onda ljubazno poslao poštom? Šteta što je i ona prešla od tebe k meni.
Među slušaocima je zavladala zapanjena tišina, isprekidana nervoznim smijehom onih koji su, očito, znali pozadinu priče. Bacivši letimičan pogled prema mraku iza bine, Lucifer je primijetio kako je Danijel beznadežno spustio dlan na čelo — gest koji nije ostavljao sumnju: Fidelin je ogorčen.
— Pokidat ću te, Remorove! — iscerio se Aspirin, pokušavajući sačuvati obraz pred gomilom, i uzeo gitaru. — Sviramo No escape!
Luk je u ovom nadmetanju lukavo prešutio jednu činjenicu. Znao je da je Aspirin počeo svirati gitaru neposredno prije osnivanja „Hubba-Bubbe“. Drugim riječima, iskustvo mu je bilo skromno. Lucifer je, pak, imao prednost od dvije godine. Dok se provokator zabavljao i uživao u životu, Luk je brusio tehniku. Dok se Aspirin ulagivao bogatim članovima žirija, moleći za opremu i popravke, Remorov je naučio sam popravljati gitaru. Dok se šminker dotjerivao pred ogledalom, Lucifer je parao žice do krvavih žuljeva, mehanički pamteći svaku notu.
Gitarsko solo započelo je munjevitim tempom. Remorovu je to bilo prirodno, dok je njegov rival, previše uvjeren u sebe, posegnuo previsoko.
I baš kada je već bilo jasno ko će izaći kao pobjednik iz ovog neplaniranog nadmetanja, Luciferu je uz prodoran, zategnut zvuk pukla žica, bolno ga ošinuvši po dlanu. Vrat gitare poškropila je sitna kiša crvenih kapljica.
Aspirin je pobjedonosno zazviždao, zasviravši sigurnije, ali se od likovanja počeo gubiti u ritmu. Zlobno sijevnuvši očima prema njemu, Remorov je nastavio svirati, nadomještajući izgubljene tonove alternativama na drugim žicama. Bilo je teže: morao je pretrčavati prstima cijelom dužinom vrata gitare umjesto da izvlači tonove s bliskih pragova.
Krv mu se skupljala u dlanu i kapala na binu. Na trenutak je Luk pomislio kako bi takvim ritualom mogao oživjeti neko drevno zlo. Kao u Hellraiser, krv bi procurila dolje, probudila čudovište svojim mirisom i okusom, ili magijskom suštinom, i ono bi se počelo sastavljati — ljepljiva masa obavijala bi kostur, šištala i ključala, obnavljajući meso, organe i kožu. Na groteskno nasmiješenoj lobanji izrasle bi ogromne, mahnito rotirajuće oči, koje bi se potom stidljivo prekrile kapcima…
Ignorišući bol i besmislene misli, nastavio je svirati. Adrenalin mu je ključao u krvi, ne dopuštajući da odustane. Ta pobjeda morala je biti njegova. Čuo je kako se Aspirin gubi, očito falširajući i mršteći se od nervoze.
„Kakav umjetnik!“, pomislio je Luk. „Emocijama odaje publici svaku grešku umjesto da je pretvori u improvizaciju i okrene u svoju korist.“
Završivši solo prodornom, vrištećom notom, Lucifer se, još uvijek razdražen, okrenuo prema protivniku. Pokazao je „rogove“ krvavom rukom, prinio ih licu, isplazio jezik i zatresao glavom, pretvarajući gest u nešto posve nepristojno.
— Luđak! — s gađenjem je ispljunuo Aspirin i sišao s bine.
Gomila je klicala.
Nakon svog vatrenog nastupa, Remorov je otišao u garderobu. „Pandemija“ i Agrafena već su bili tamo. Ugledavši ga, djevojka je oprezno ustuknula, propuštajući ga da prođe. S pomalo mahnitim osmijehom namignuo im je, hvaleći se ranom kao dijete.
— Ima li neko maramicu? Treba obrisati gitaru.
— Prvo bi tebe trebalo previti, prije nego što sve uprljaš… — rekao je Iraklij, ostavljajući bocu piva i kopajući po ruksaku. Uskoro je pronašao pakovanje i dobacio ga gitaristi. — Antibakterijske.
— Računaj da smo kvit — klimnuo je Luk i, pritisnuvši jednu maramicu na dlan da zaustavi krv, drugom pažljivo počeo brisati gitaru.
— Ljusik, ti si takav idiot… ali mi te volimo — nasmiješio se Solomon.
Danja se namrštio i prekrižio ruke na prsima, probadajući gitaristu pogledom.
— Jesi li se izponavljao?
— Jesam — zadovoljno je odgovorio.
— Opet uvlačiš bend u skandale?
— Zar je ovo skandal? Samo smo zabavili narod.
— Zašto ga uopće diraš? Njegovi motivi su jasni — on je budala. Radi gluposti samo da bi se istaknuo pred fanovima. Ali mi smo bend koji drži do sebe i moramo odgovarati svom statusu! Naš, makar mali, uspjeh stečen je radom, a ne glupošću.
— I ja sam ga potvrdio radom.
— Spetljavši se s lokalnim kretenom. On će to shvatiti kao znak da si u igri. Nije ti bilo dosta čarki u garderobi, pa si odlučio iznijeti sukob na scenu?
— Onaj momak? Ko je to bio? — nedovoljno tiho upitala je Agrafena Adu. Čuvši pitanje, Luk se okrenuo.
— To te se ne tiče.
— Kako se ne tiče? — pobunio se Iraklij, pa pokušao ublažiti šalom: — Sad je s nama i mora znati neprijatelja u lice.
— On nam nije neprijatelj — presjekao ga je Fidelin. — Aspirin je samo glupi dječak koji zbog nekažnjivosti sebi dopušta besmislice. A, nažalost, i mi u sastavu imamo jednog takvog dječaka.
Značajno je pogledao Lucifera.
— Prestani me držati predavanje! — zarežao je Luk. — Upravo sam bendu podigao popularnost. I, za razliku od onog ćurana, nisam nijednom falširao, čak ni kad je žica pukla!
— Aha, pukla ti je žica… — zamišljeno je rekla Fenja, kao da je tek sada pronašla odgovor na pitanje koje ju je mučilo.
Luk se okrenuo prema njoj i sarkastično odsjekao:
— Kao profesionalna muzičarka, trebala si to prva shvatiti.
— Nisam profesionalna muzičarka — mirno je uzvratila. — I nemoj se istresati na meni. Dopusti da ti previjem ranu, imam čistu maramu.
Htio je nešto odgovoriti, ali je iznenada shvatio smisao rečenice i samo klimnuo, zbunjen. Po pogledima ostalih bilo je jasno da ni oni nisu očekivali takvu ponudu.
— Bit ću pažljiva — pijanistica je iz torbe izvadila ljubičastu bandanu.
Ni sam Luk nije znao kakvi su ga demoni potaknuli, ali čim ga je Fenja dotakla, trznuo se i siknuo kao da ga boli. Esperova se stresla i podigla pogled, koji se iz zabrinutog pretvorio u osuđujući kad je vidjela njegov zadovoljni podsmijeh.
— Ne bojim se boli, ne moraš biti nježna — povjerljivo je rekao.
— Još jednom to napravi i previjat ćeš se sam — hladno je odgovorila Agrafena, čvrsto omatajući njegov dlan.
Solomon im je prišao i položio ruku gitaristi na rame.
— Što se svirke tiče, bio si sjajan, Ljusik, samo se više ne kači s njim. On to i želi — reakciju, pažnju, priliku da te bocne. Svi ionako znaju da si talentiraniji i sposobniji od Aspirina. Ne moraš nikome ništa dokazivati.
— Tačno — pomirljivije je dodao Fidelin. — Ponosan sam na tebe, iako me tvoji buntovnički ispadi nerviraju. Ali nama treba čitav gitarista, zato prestani s tim glupostima. Odavno smo se složili da nam „Hubba-Bubba“ nije ravna. Ne treba se spuštati na njihov nivo.
— Nisam se spustio, nego se udostojio — Luk se teatralno naklonio, sklanjajući gotovo previjenu ruku u stranu, a drugu pritisnuvši na stomak.
— Hej! Nisam završila — pobunila se Fenja.
— Završi s tim — namjerno se poigravši riječima, Luk joj je s lažnim umorom pružio ruku s napola razmotanom maramom.
— Kako te uopće trpe? — promrmljala je Agrafena.
Na to nije odgovorio. Ne iz inata — jednostavno ni sam nije znao kako. Ali sada je bio neobično dobro raspoložen i nije ga namjeravao kvariti. Danas je postavio dosadnog gadnog tipa na mjesto. Bio je to njegov dan pobjede i namjeravao je uživati u njemu do kraja.
— Hvala, doktorka. Sad valjda neću umrijeti. Samo treba nadoknaditi tečnost u organizmu — podrugljivo mahnuvši previjenom rukom, Lucifer je prišao stolu, uzeo bocu votke i prislonio usne na grlo.
Posljednje što je vidio prije nego što mu je svijest zamaglila alkohol bio je šokirani pogled crnih očiju Agrafene.
