17. poglavlje
Završivši s pjevanjem, Fenja se spremila da krene, ali se onda kao da se nečega sjetila i zaustavila.
— Onaj mjuzikl… Arija iz kojeg smo svirali nakon audicije. Rekli ste da on ne postoji. Zašto se ne izvodi na pozorišnim daskama?
— Crkva ga zabranjuje — objasnila je Arijadna. — Pod izgovorom da se ljudi ne bi smjeli toliko uznositi da se usude prikazivati božanske sile.
Agrafena se namrštila. Luk ju je potpuno razumio. Koliko god se trudio prihvatiti izneseno gledište, taj nategnuti razlog nikako mu se nije mogao ukorijeniti u glavi. Primjera radi, stari (a i ne baš tako stari) Grci bez ikakvih posljedica glumili su bogove s Olimpa.
— Ali ako je čovjek najsavršenije Božije stvorenje, nema li pravo stvarati šta god poželi? — izgovorila je Esperova zamišljeno, kao da pitanje postavlja sama sebi, a ne da zaista očekuje odgovor. — Ako su se ljudi usudili odlučivati ko će živjeti, a ko umrijeti, ako je čovjek smogao hrabrosti liječiti bolesti koje bi trebalo prihvatiti kao božansku kušnju, ili se usudio oduzimati dječje živote radi spašavanja majčinog, zar se u tom svjetlu pozorišna igra ne čini beznačajnom sitnicom u Božijim očima?
— Kako smo čuli — dodao je Danijel, koji se, po Remorovljevim zapažanjima, uvijek klonio vjerskih rasprava — crkveni službenici strahuju da ljudi neće znati ispravno protumačiti Božiju promisao i prenijeti je u mjuzikl tako da to ne izazove nesuglasice i nezadovoljstvo u društvu.
Fidelini su bili jedini u bendu koji još nisu izgubili vjeru u crkvu, jer se nisu susreli s njenom tamnijom stranom. Iako su priznavali da postoje nepošteni svećenici, kategorički su odbijali vjerovati u trulu i merkantilnu suštinu religije. Luk je znao da Ada i Danijel nisu fanatični vjernici, ali su radije poštovali osnovne rituale. Nije ih osuđivao. Uostalom, ako se ne možeš suprotstaviti zupčanicima sistema koji melju sve pred sobom, šta ti drugo preostaje?
— Ali ljudi su se usudili napisati Bibliju! — nije odustajala pijanistica. — A napisavši Talmud, već su protumačili sve svete tekstove. No jesu li ih zaista ispravno razumjeli? A šta je s proizvoljnim prijevodima Biblije i raznim tumačenjima Kur’ana po vlastitom nahođenju? Nije li to previše drsko?
Lucifer je pažljivo promatrao Agrafenu, u sebi se čudeći njenim riječima. Izgleda da i nije bila tako obična. Iako je u djetinjstvu želio shvatiti zašto su se ljudi klonili njegovog imena, bilo mu je lijeno čitati Bibliju, dok je Fenja znala ne samo za religijske tekstove, već i za njihove dvosmislene prijevode. Možda bi ona mogla odgovoriti na pitanje zašto mu je majka dala đavolje ime?..
Iraklij je laktom bocnuo Solomona i šapnuo:
— Dobra je ona. Takvoj se prst u usta ne stavlja…
— Ni mi u tome ne vidimo problem, barem ne u razmjerima u kojima se opisuje — odgovorio je Pospelov u ime svih. — Ali raspravljati se s fanaticima skupo košta.
— Prošle godine su protjerali „Hipopotame“ — dodao je Luk. — Šta onda očekivati od domaće predstave, kad se ni strance ne ustručavaju zabranjivati?
— „Hipopotame“? — ponovila je Fenja.
— Poljska grupa. Kod nas su poznatiji kao satanisti, ekstremisti i još ko zna šta — objasnio je Solomon.
— Pravi satanisti?
— Pa poslušaj ih u slobodno vrijeme i sama prosudi: ispuštaju neljudske zvukove, tekstove ne možeš razumjeti, nazvali su se po mačku iz „Majstora i Margarite“… a kostimi! Takvi se mogu kupiti samo u paklenim buticima! Ukratko — svi dokazi su tu… — otvoreno se rugao Iraklij.
Na Lucifrovo iznenađenje, Fenja je shvatila šalu i, smijući se glasno, rekla da joj je zaista vrijeme da krene kući, ali da će se rado vratiti. Remorov se nasmiješio. Vjerovao joj je. I nadao se da joj to oduševljenje neće nestati kada vidi „Pandemiju“ na njihovom prvom zajedničkom koncertu. Takav prizor nije bio za slaba srca.
Dogovorili su se o terminu sljedeće probe i, pošto je Esperova sada bila službeno primljena u bend, svaki član se, po tradiciji, s njom pozdravio udarcem šakom.
Kada je otišla, Solomon je izašao iza bubnjeva, milujući bradu i vragolasto se smiješeći. Prišao je gitaristi i upitao:
— Luci, kako ti se sviđa klavijaturistica?
Još uvijek djelimično uronjen u teške misli o nadolazećem nastupu, ovaj je bez razmišljanja odgovorio:
— Slatka.
Ostali muškarci su se nasmijali i razmijenili poglede, a Pospelov je pojasnio:
— Mislim na tehniku sviranja i pjevanje. Ne uzimamo je zbog izgleda.
— Kretenu — zaključio je Lucifer. — Šta sam ja, stručnjak? Danijel će s njom pjevati, neka on odlučuje.
— Luke — javio se Danijel. — Čujem alarmantno zvonce…
— Din-din — dodao je Iraklij.
Remorov je razdraženo uzdahnuo i odmahnuo glavom, jasno dajući do znanja da ga ispitivanje neizmjerno zamara.
— Luke… — blago, ali oprezno pozvala je Arijadna, koja također nije željela nove skandale u bendu.
— Ma znam! Prošla klavijaturistica se sama lijepila za mene, to ti svako može potvrditi.
— Pravedna opaska — kimnuo je Solomon. — Ne diži paniku unaprijed, Danja. Sjeti se kako je zabavno bilo gledati njihove prepirke.
— Mislite li da grad ima neiscrpan broj pijanistica koje nam odgovaraju i koje žele u „Pandemiju“? — Danijel ih je pogledao kao nerazumnu djecu. — Fenja nam je potrebna. Čuli ste kako svira? I to s kakvom lakoćom, kao da je „U polju breza“! A kako pjeva? Siguran sam da će bez problema zamijeniti Adu kad ona ne bude mogla doći na koncert. Nećemo morati izbacivati pola repertoara. To je dijamant! Ne smijemo propustiti takvu priliku.
— Svi smo te shvatili. Agrafenu niko neće dirati. Bit će kod nas kao ruža pod staklenim zvonom — bezbrižno se našalio Solomon, još jednom pokušavajući razbiti napetu atmosferu.
— Luke? — značajno je ponovio Danijel.
— Da, da. Zvono se ne diže, rukama se ne dira.
