13. poglavlje
Tokom odrastanja Luk je često gledao horor-filmove i zanimao se za đavolsku tematiku. Ne zato što ga je ta tema naročito privlačila, već zato što su svi oko njega neprestano naglašavali nesklad između njegovog sablažnjivog imena i anđeoskog izgleda. Tokom lijenih istraživanja (gledajući film „Omen“) saznao je da čak i datum njegovog rođenja ima veze s đavolštinom. Majka je tom pitanju pristupila vrlo odgovorno i rodila ga je šestog juna, čime mu je dodatno zagorčala život.
Sa četrnaest godina, kada je došlo vrijeme da dobije ličnu kartu, rekao je ocu da namjerava promijeniti ime. Dobio je strogu zabranu. Petar nije vidio nikakav razlog da se prepravlja gomila dokumenata, uključujući i testament, zbog takve sitnice. I Luk je, protivno svom karakteru, odstupio.
Ne, razlog odbijanja ga nije zadovoljio. Ali je u tom trenutku iznenada jasno shvatio da je ime sve što mu je ostalo od majke. Izgubivši ga, definitivno bi prekinuo posljednju vezu s njom. A Luk je silno želio sačuvati barem nešto što ga podsjeća na Kristinu, pa makar mu to sjećanje svaki put donosilo nepodnošljivu bol.
O majci je znao vrlo malo. O njenim interesima — gotovo ništa. U tinejdžerskim godinama već se i njenog izgleda sjećao maglovito. I sa svakom godinom sve više je želio da zaboravi. Ali onda ga je iznenada preplavio osjećaj nepravde. Kako se usudila natovariti mu na leđa nepodnošljiv teret odgovornosti i jednostavno nestati?
Poželio ju je pronaći i pogledati u oči. Postaviti pitanja koja su ga slomila u djetinjstvu. Koji je cilj imala kada mu je birala ime? Kakve je planove imala za njegov život? Zašto je za kćerku ime birano sasvim drugačije? I, naposljetku, zašto je otišla, a da mu ništa nije objasnila, i zašto sa sobom nije povela svoje jedino preostalo dijete?
Ipak, tu je Lucifer bio pomalo neiskren prema sebi. Na posljednje pitanje znao je odgovor. Ni pod kakvim okolnostima otac ne bi prepustio sinove neizvjesnosti. A ženi koja ih je napustila, iz principa i ponosa, ne bi dozvolio čak ni povremene posjete. No, ta zabrana odnosila se samo na nju. Luk je znao da će prije ili kasnije pronaći majku i sve razjasniti. A dotad je morao sam krojiti vlastitu sudbinu.
Trezveno procijenivši svoje mogućnosti i želje, došao je do zaključka da se želi baviti muzikom. Od petnaeste godine gorio je idejom da svira gitaru u muzičkom bendu. Tačnije, ta mu je ideja pala na pamet mnogo ranije, ali je tek u tim godinama shvatio kako je može ostvariti.
Otac, iako je takva interesovanja smatrao glupošću, nije ga odgovarao.
Lucifer je odavno shvatio da će se Remorov stariji složiti s bilo čim, samo da mu sin ne smeta pod nogama. Mjesto pored oca pripadalo je pristojnom i poslušnom Naumu, kojem je bilo suđeno da naslijedi porodični posao Remorovih. Mlađe dijete s teškim karakterom nije se uklapalo u tu idilu. Ipak, s velikim zadovoljstvom ubiralo je njene plodove. Očeva hladnoća mogla ga je žalostiti — i do određenog uzrasta zaista jeste — ali se pokazalo da takav odnos ima više prednosti, pa Luk nije želio da ih se odrekne zarad očeve naklonosti.
Biti dostojan njegove ljubavi značilo je ulagati sve misli i snagu u posao. Ali Lucifer je želio rock-bend, a ne dosadne sate provedene u kancelariji danima zaredom. Vidio je sebe kao junaka u vrtlogu događaja, a ne kao samotnjaka zatrpanog hrpom papira.
Ubrzo je pronašao odgovarajući bend i zamolio da im se pridruži. Do tada je već ofarbao kosu u crno kako bi se držao mračnog stila — više u skladu s njegovim imenom, kako su govorili drugi — isprosio od oca električnu gitaru i naučio nekoliko solo-dionica koje je smatrao nevjerovatno kul. Bio je siguran da je spreman da zapali srca ljudi.
Na audiciji su se dobronamjerno nasmijali, ali su ga primili u bend, prepoznavši njegov unutrašnji potencijal. Remorov je satima vježbao, bruseći zvuk i razvijajući brzinu sviranja. Godine su prolazile. Kako se ispostavilo, manjak očeve ljubavi sasvim je dobro nadoknađivala ljubav publike. I to je Lucifera u potpunosti zadovoljavalo.
Rock-bend u koji je došao zvao se „Pandemija“ i u tom je trenutku postojao već punih šest godina. To je bila rijetkost, jer se u to vrijeme osnivalo mnogo bendova, ali nisu svi uspijevali da opstanu. „Pandemija“ je opravdavala svoje ime i bila gotovo nepobjediva, obarajući s nogu sve nove i nove fanove. U njoj je Luk pronašao ne samo poziv, već i porodicu.
U početku su se na probe okupljali u kući jednog od članova. Zvao se Solomon Pospelov. Mršav, visok, s dugom kestenjastom kosom, trokutastom bradom i blagim pogledom, kod svih koji su ga prvi put vidjeli budio je asocijacije na Isusa s hrišćanskih ikona.
Bio je to prvi čovjek s kojim se Lucifer iskreno nasmijao vlastitom imenu, u kontrastu s „pravednim“ izgledom Pospelova. Ne, nije zavolio svoje ime više i i dalje je molio da ga zovu Lukom, ali je tu podudarnost zaista smatrao groteskno zabavnom.
Uz nevjericu okupljenih pokazao je članovima benda svoju ličnu kartu, gdje se uz ime isticao i datum koji mu je odredio sudbinu: 06.06.1996. Danijel ga je nazvao sretnikom i savjetovao mu da se ne obazire na mišljenje javnosti i da iskoristi sve prilike koje mu sudbina šalje, u korist vlastitih postignuća.
Drugim riječima, Danja i Solomon natjerali su Lucifera da sagleda obje strane iste medalje: datum rođenja ga je nepodnošljivo nervirao, ali je isto tako mogao izazvati senzaciju među fanovima, povećati mu popularnost i okružiti ga aurom tajanstvenosti.
Upravo je Solomon Pospelov nekoliko godina ranije okupio „Pandemiju“. On je svirao bubnjeve. Za bas-gitaru bio je zadužen Irakli, jedan od najmlađih u bendu, ali, za razliku od Lucifera, već punoljetan. Vokal je bio Danijel, koji je ponekad izvodio pjesme u duetu sa svojom djevojkom, kasnije suprugom. Ariadna ili, kako su je muzičari zvali, Ada, pojavila se u „Pandemiji“ nedugo prije Lucifera. Sjajna, pokretna i vatrometna, privlačila je poglede svih oko sebe. I nije se radilo samo o otvorenoj odjeći, već i o posebnoj energiji, sposobnoj da svakoga napuni žarom i pozitivom.
Luk je mogao satima slušati njihovo pjevanje. Bio je to rijedak slučaj kada su se glasovi savršeno poklapali, ne narušavajući harmoniju, ali se ni ne stapajući u jedan zvuk u kojem bi bilo nemoguće razaznati pojedinačne glasove. Njihovi glasovi bili su samostalni, ali su zajedno zvučali savršeno. Uostalom, isto se moglo reći i za njihovu vezu.
Ada i Danijel bili su onaj par koji će, bez sumnje, ostati zajedno i u dobru i u zlu. Spoj tih dviju „molekula“ bio je toliko snažan da između njih nije mogao proći ni jedan suvišan atom ili elektron. Jednostavno rečeno, bili su bezuslovno vjerni jedno drugom. Ne zato što je to bilo ispravno po društvenim normama, već zato što nisu vidjeli potrebu za drugačijim.
Pronašavši jedno u drugome sve što im je bilo potrebno, utažili su svoju žeđ za godinama unaprijed i traženje drugih izvora ispunjenja više nije imalo smisla. Svi u „Pandemiji“ znali su da je povjerenje među njima neraskidivo. Tako biva kada se spoje dvoje iskrenih ljudi. Postaju jedno — i za sebe i za druge. Niko se nije čudio kad bi vidio Danijela i Ariadnu zajedno, ali kada bi ih sreo odvojeno, potajno bi osjećao da slika nije potpuna.
Kada se Remorov pridružio bendu, Solomonu je bilo trideset godina. Kao najstariji među njima, s pravom se prema ostalima odnosio kao prema djeci, dopuštajući sebi da ih kori zbog grešaka i podučava životu. Na udaru se znao naći i Danijel, iako je bio samo pet godina mlađi od bubnjara.
Pospelov nikada nije bio strog ni agresivan, poput Luciferovog oca. Naprotiv, sve je rješavao s humorom i dobrodušno, znao je pravedno razriješiti svaki sukob, a ponekad ga i spriječiti prije nego što nastane. Zahvaljujući tim neprocjenjivim sposobnostima, svi u bendu su ga voljeli. Zavolio ga je i Luk, a nekoliko godina kasnije mogao je s punim pravom reći da mu je Solomon postao, ako ne otac, onda barem stariji brat.
