5. poglavlje
„Naša je sudbina u potpunosti satkana od đavola, a Bog je samo zašio rubac.“
Victor Hugo
Čim se Kristina udaljila od đavolštine koja ju je okruživala, na horizontu je zatreperila ljubav. Petra je upoznala na diskoteci kada joj je bilo sedamnaest godina. Bio je znatno stariji od nje, ali to se nije odmah saznalo. U polumraku kluba, koji su povremeno obasjavali odsjaji disko-kugle, nije važno ko si ni koliko ti je godina — najvažnije je da vam je zajedno ugodno plesati.
Plesali su cijelu noć, a nakon zatvaranja kluba Petar se ponudio da je isprati kući. Ispostavilo se da je od nje stariji devet godina, ali to Priorovu nimalo nije zbunilo. Ponašao se uljudno i galantno. Pozivao ju je na sastanke i obasipao poklonima. Stasit plavokosi muškarac iz ugledne porodice nije izazivao negodovanje kod Kristininih roditelja, pa se njihova veza razvijala brzo i, možda, pomalo nepromišljeno.
O tome da Petar Remorov već ima vlastitu porodicu Kristina je saznala tek nakon što je izgubila nevinost. Skrivanje takve istine smatrala je izdajom i izjavila da njihova veza mora završiti. Mogući sram i osuda okoline ne bi zaustavili Priorovu, ali Petar jeste. Nije želio da je pusti, što je jasno dao do znanja, prvi put povisivši glas u njenom prisustvu. To je snažno odudaralo od njegove galantnosti i brižnosti kojima ju je obasipao samo nekoliko minuta ranije.
Prestravljeno ga je gledala u oči, sklupčana pod pokrivačem koji joj je jedva prekrivao grudi, pokušavajući predvidjeti naredne poteze voljenog muškarca. A s Knezom se nikada nije tako bojala…
Primijetivši da ju je uplašio, Petar se počeo izvinjavati i nespretno objašnjavati da je bio oženjen mnogo prije nego što ju je upoznao, ali da je njegova supruga umrla ubrzo nakon poroda, te da mu je ostao sin koji je tada imao tri godine. Po njegovom zrelom i muškom uvjerenju, Kristina bi bila izvrsna majka i njihovoj budućoj djeci i tom već postojećem djetetu.
Iz nekog razloga Priorova mu je povjerovala. Možda je željela povjerovati. Jer kako bi inače nastavila živjeti da se istina pokaže potpuno drugačijom?
Ubrzo ju je Remorov upoznao sa svojim sinom. Bilo je očigledno da dječaku nedostaje majčinska pažnja i nježnost. Iz toga je Kristina brzopleto zaključila da je posebna — jer druge žene Petar nije dovodio u kuću.
Tako su nastavili svoju vezu. Kristina je potpuno zaboravila na demonologiju, završila školu, postala punoljetna i uspostavila odnos s djetetom svog voljenog. Petar ju je u međuvremenu podržavao na sve moguće načine, nalazio vrijeme za susrete, iako nije volio zapostavljati posao.
Upravo zahvaljujući njegovoj odgovornosti, potaknutoj agresijom, posao koji je tek nedavno pokrenuo počeo je pokazivati veliki potencijal. Petar Remorov bio je ozbiljan muškarac i težio je da osigura budućnost svojoj djeci i voljenoj ženi. A Kristina je, kao niko drugi, cijenila te osobine, jer je shvatala da joj je pripao dijamant koji ju je, povrh svega, iskreno volio.
Pa neka je ponekad vikao na nju ili na vlastito dijete. Sve je to bilo od nervoze. Imao je težak posao, koji je zahtijevao mnogo koncentracije i nosio brojne rizike. Jednostavno je bio umoran. A vika — nije bila najgora od svih mogućih metoda odgoja. Srećom, Kristinina ljubav bila je sposobna izgladiti sve oštrine i neravnine.
Prva, neočekivana trudnoća nije dugo izostala, pa je vjenčanje zakazano na brzinu. Pozivnice su poslane najbližoj rodbini, pripreme su bile u punom jeku, mlada je iz dana u dan cvjetala, a mladoženja je s nestrpljenjem iščekivao nasljednika. Ipak, nekoliko dana prije nego što su trebali ozvaničiti svoju zajednicu, Kristinina prošlost se ponovo oglasila.
Sanjala je predstojeće vjenčanje. Sanjala je prostranu, svijetlu salu ukrašenu cvijećem. Matični sto, pored kojeg je stajao njen budući suprug Petar. Dugački tepih kojim je trebalo da krene pružao se naprijed, ka, činilo se, neizbježnoj sudbini. Ali odjednom ju je zaustavio jedan od službenika i rekao joj da je čeka njen najbolji prijatelj.
Odsutno bacivši pogled na svoj buket, klimnula je glavom i pošla za muškarcem na sprat. Ljubazno joj je otvorio vrata i propustio je u prostoriju, a zatim se udaljio. Pored prozora je, zamišljeno posmatrajući pejzaž, stajao brinet kratke kose, u tamnom odijelu. Kada je čuo da je Kristina ušla, okrenuo se, bljesnuvši žadnim očima i darujući je najljubaznijim osmijehom.
Nejasno prepoznavanje uzburkalo joj je grudi, ali se odmah ugasilo. Nije mogla odrediti ko je on. Djelovao joj je poznato, ali nije se mogla sjetiti njegovog imena. Srce je očajnički težilo ka njemu, dok ga razum uporno nije prepoznavao.
— Hoćeš li se udati za mene, iz stare prijateljske navike? — predložio je neznanac.
— Ne mogu — refleksno je odgovorila Priorova, sjećajući se da je dolje čeka Petar. Zar njen prijatelj ne vidi da se već udaje i da ne može prihvatiti njegovo zakašnjelo pitanje?
— Sa mnom ćeš biti sretnija, obećavam.
— Znam, ali je već kasno da se išta mijenja — Kristina je potisnula gušeći osjećaj gubitka. Sada je bila sigurna da bi je ovaj muškarac učinio najsretnijom na svijetu. Ali nije mogla učiniti taj korak. Zašto — toga se više nije sjećala.
Muškarac je tužno klimnuo glavom i spustio pogled. Nešto u tom žalobnom licu bilo je bolno poznato. Kao da ga je Priorova zaista poznavala veoma dugo. U njoj se pojavilo neugodno osjećanje koje ju je upozoravalo da pravi najveću grešku u životu odbijajući njegovu ponudu. Ali glas razuma joj je govorio da bi pristanak bio opasan.
— Ne znaš čega se odričeš — rekao je prijatelj, kao da joj je pročitao misli, slatkim glasom. — Ja ti mogu dati razumijevanje, a on ne.
— Ipak, odbijam.
Odjednom se okruženje promijenilo. Umjesto svijetle sobe, sada su se nalazili u kamenoj dvorani s dva prijestolja. Upravo tu je dolazila u snovima nekoliko godina ranije. Ovdje, u poznatom okruženju, Kristina je bez poteškoća prepoznala Kneza. Možda joj to ranije nije uspijevalo jer joj se pojavljivao u drugačijem — savremenijem — liku. A možda jednostavno zato što je on tako želio. Nije mu bilo strano da ljudima pomuti razum.
Kao po zapovijedi, u njenoj svijesti su se počele javljati slike sretnog života u Paklu. Knez joj je obećavao znanje i moć. Obećavao joj je sreću nedostižnu smrtnicima.
Šta je podrazumijevala ta sreća? Bila je to istovjetnost načina razmišljanja. Ono što bi se u božanskom poimanju nazvalo sjedinjenjem duša. Ali Kristina je znala da bi, pristane li, svoju dušu nepovratno izgubila.
Voljela je Kneza još od trenutka kada je kao djevojčica prvi put čula njegov glas. Od tog dana u potpunosti mu je pripadala. I jednog dana će sigurno biti zajedno — kada za to dođe vrijeme. A vremenom je upravljala Sila koja je stajala iznad Kneza. Kristina nije namjeravala požurivati događaje. Jer ko zna — možda je njena duša još uvijek imala priliku za spas?
— Ne mogu sada umrijeti — izgovorila je mirnim glasom, nadajući se razumijevanju.
— Zar bih te to ikada tražio?
— Ne… Ne znam… U stvarnom svijetu me čeka zaručnik, s kojim trebam dobiti dijete. Ispravnije je da me pustiš.
Knez je razmislio i polako klimnuo glavom, slažući se više sa vlastitim mislima nego s njenom molbom.
— Pustit ću te. Ali znaj, Kristina, ako mi ikada ponovo zatrebaš, dovoljno je da me pozoveš — i odmah ću se vratiti.
Priorova je zahvalno klimnula glavom, potajno se radujući što je tako lako dobila njegov pristanak, a pritom nije povrijedila njegovo već ranjeno ego.
— Ali prije nego što se oprostimo, vjerovatno zauvijek, hoćeš li ispuniti moju molbu zauzvrat? — dodao je, uzevši je za ruku i nježno stegnuvši u svojim žarećim dlanovima.
— Hoću — bez imalo oklijevanja odgovorila je Priorova. U zamjenu za život i slobodu ispunila bi bilo kakvu molbu, tim prije ako dolazi od Kneza, jer ga je voljela očajnički i naivno.
— Obećaj da ćeš dijete nazvati po meni.
Zatečeno ga je pogledala i prigovorila:
— Ali tvoje se ime izgubilo u vjekovima, više ga niko ne zna!
— Imam mnogo imena. Izaberi ono koje ti bude po volji.
