2. poglavlje
Nekoliko puta susretala se s đavolima ne samo na slikama, već i lično. Dugo vremena uspijevala je to objasniti igrom svjetla i sjene, varkama vida, iluzijama i drugim utjehama običnih smrtnika.
U stvarnosti, đavoli su bili sitni — jedva nešto veći od mačeta koje se uspravilo na zadnje šape. To je odmah stvaralo nesklad sa bajkama Puškina, pripovijetkama Gogolja, kao i s narodnim predanjima u kojima se govorilo o tome kako su đavoli jahali ljude. Pa kako bi oni, takvi maleni, to mogli? Još bi se i iscrpili!
Đavoli su se pojavljivali u podrumu, u garaži i u kući. Katkad bi nestali čim bi im se Kristina približila, katkad bi se sakrili ispod kade. Ponekad je čula njihovo tiho kikotanje, nalik glasu hijene. U početku ju je to plašilo, naročito kada bi se jezivo cerekanje začulo iza leđa, usred mračnog hodnika. No s godinama se navikla i naučila ne reagovati.
Blizu punoljetstva Priorova je prestala opravdavati sve halucinacijama, nakon što je slučajno udarila jednog od đavola vratima. Bio je krupniji od ostalih i zapanjujuće brz. Umjesto da nestane pri njenom pogledu, kako je to obično bivalo, pokušao je da se provuče u ugao. No Kristina je tada bila nečim iziritirana i vrata je otvorila previše naglo, kasno primijetivši crnu sjenu koja joj je jurila u susret. U trenutku kada su se vrata sudarila s tom sjenom, trznula se od iznenadnog udara — snažnog potiska i vibracije koji su se jasno prenijeli u ruku. To je nepobitno i neumoljivo dokazivalo da đavo nije bio nešto bestjelesno. Bio je opipljiv — a samim tim i stvaran.
Ipak, tada se uopće nije uplašila. Najstrašnije joj se dogodilo mnogo ranije i zauvijek ju je uvjerilo da se onostrano s lakoćom probija u svijet ljudi.
U tinejdžerskim godinama doživjela je pravi užas zbog koraka u hodniku. Kristina je tada bila sama kod kuće, u polumraku je gledala televiziju, čekajući da se tetka vrati. Tetka je stajala napolju i razgovarala s nekim od komšija; njihovi su se glasovi prigušeno čuli kroz zatvorene prozore dnevne sobe. Kristina je pojačala zvuk televizora.
— Od kapital-šoua „Polje čuda“! Od Prvog kanala! Po-klo-ni! U studio! — grmio je Jakubovič s ekrana.
Jedva je čekala da se tetka vrati. Upravo su razgovarale o nekoj novoj strašnoj priči kada je komšija pokucao na kapiju, dozivajući domaćine, i tetka je izašla napolje. O čemu se moglo toliko dugo razgovarati?
Kada je čula kako su ulazna vrata zalupila, Kristina je nestrpljivo povikala: „Pa napokon!“, očekujući odgovor. No odgovora nije bilo. Samo koraci — prema sobi u kojoj su davno nečiste sile oborile knjige.
Iziritirana time što je ignorišu, Kristina je pozvala tetku po imenu i upitala zašto se toliko zadržava. Odgovorili su joj koraci u suprotnom smjeru i škljocaj kvake. Nezadovoljno je zarežala, zakolutala očima i nastavila gledati televiziju. Postepeno joj je, međutim, u svijesti počelo svitati da se tetkin glas napolju sve vrijeme nije utišavao. Osjećajući kako se u njoj rađa nelagoda, potiskujući sebično nezadovoljstvo u drugi plan, Priorova je ustala iz fotelje, prišla prozoru i, očekivano, ugledala tetkinu glavu iza ograde.
Zaključivši da joj se buka prividjela, Kristina je otjerala uznemirujuće misli i pokušala se usredsrediti na emisiju. Tada su vrata ponovo zalupila — ovaj put glasnije. To se više nije moglo pripisati mašti. Zvuk je bio jasan. Vrata su se otvorila. Dva koraka. Udarac i škljocaj brave. Nekoliko koraka prema sobi. Opet tresak vrata.
Kristina je utišala televizor i oslušnula, uvjerivši se da u hodniku zaista neko jeste, pa je ponovo pozvala tetku, pitajući je šta to radi. Sve je istog trena utihnulo. U kući je zavladala zaglušujuća tišina.
Pomislivši da je tetka zadirkuje, Priorova je naglo ustala i krenula prema hodniku, odlučna da se posvađa, ali se skamenila s krikom koji joj je ostao na usnama kada je vidjela da je hodnik prazan. Vrata su ponovo zalupila i teški koraci su se zaputili prema njoj. Neko nevidljiv joj je išao u susret, prolazeći pored sobe u koju je maloprije skrenuo. Sve bliže i bliže.
Bio je gotovo sasvim blizu kada je Kristina skupila snagu da se pokrene. Potrčavši nazad u dnevnu sobu, popela se na naslon fotelje, sklupčala se u uglu i pojačala televizor, pokušavajući nadglasati topot. Ali, suprotno očekivanjima, koraci su postajali sve glasniji, probijajući se kroz zvuk i približavajući se svakim trenutkom, kao da je onaj koji hoda tačno znao gdje se ona nalazi. Kao da ju je vidio, imajući neku prednost. Prislonila se uz zid i počela iz sveg glasa dozivati tetku.
Naravno, niko joj nije povjerovao. Tetka je zaključila da se nestrpljivoj bratanici jednostavno dosadilo i da nije željela ostati sama.
Možda su ti mistični događaji uticali na Kristinine kasnije postupke. A možda bi, prije ili kasnije, ionako došla do istog ishoda, pod utjecajem nepoznate sile koja joj je unaprijed odredila sudbinu.
Kako god bilo, sa četrnaest godina požalila se majci da čuje glasove dok tone u san. Neko ju je dozivao po imenu ili izgovarao rečenice koje su se kasnije obistinile. Glasovi su uvijek bili različiti: tužan ženski, blag muški, zao dječiji. Nikada je nisu na nešto nagovarali — samo su je dozivali ili upozoravali na događaje koji dolaze.
Majka joj je objasnila da se to može dešavati zbog spoljašnjih šumova koje uspavana svijest pretvara u glasove. Kako bi savladala praznovjerni strah, savjetovala joj je da se moli.
Vrijedi napomenuti da je, uprkos uzajamnoj privlačnosti prema nečistoj sili, Kristina bila vrlo religiozno dijete. Prije spavanja i odmah po buđenju molila se i ljubila svoj krstić. Teško je bilo sjetiti se kada je s tim prestala. Da li onda kada je shvatila da je krst ne štiti od viđenja? Ili nakon što ga je izgubila u školi? A da li je glasove počela čuti prije ili poslije gubitka? To se nije moglo prizvati u pamćenje.
Koliko god je kasnije zamijenila izgubljeni krst, ni s jednim nije mogla mirno spavati. Mučile su je noćne more, lančić ju je gušio, a ivice krsta su joj se bolno urezivale u kožu, ostavljajući ogrebotine. Na kraju je Kristina odustala i prestala pokušavati nositi raspelo.
Uostalom, gubitku krsta prethodio je još jedan dvosmislen događaj. Sa trinaest godina odlučila je da gata o budućem mužu. Pročitavši o tom gatanju u jednoj knjizi o magiji, Priorova je s nestrpljenjem čekala dolazak svetih dana. Te noći, s uzbuđenjem i drhtajem u srcu, stavila je češalj pod jastuk i šapatom izgovorila čaroliju, potom se uvukla pod pokrivač i namjerila da čvrsto zaspi. No san isprva nije dolazio.
Dugo se prevrtala s boka na bok, tvrdoglavo ne otvarajući oči, pokušavajući da ujednači disanje brojeći do stotinu, kako ju je otac učio. I baš kada je san počeo da je povlači u svoju tamnu dubinu zaborava, Kristina je osjetila kako joj nešto blago dodiruje platinastu kosu, lagano je zaglađujući. Uljuljkana tim brižnim češljanjem, gotovo je zaspala i činilo se da već vidi mutne obrise snova, kada joj se kraj uha začuo muški šapat:
— Moja ćeš biti.
Prestravljeno je otvorila oči i skočila, želeći da ugleda došlog zaručnika. Soba je bila prazna. Češalj je ležao na podu pored kreveta.
Kristina se umirila mišlju da ga je možda sama oborila dok se u snu prevrtala ili kada je naglo ustala. Do tog uzrasta već je naučila racionalno objašnjavati slične pojave i nije ih obavijala velom mistike.
Te noći svetih dana nije sanjala ništa, ali joj se od tada iz glave nije mogao izbrisati lukavi glas budućeg muža.
