7. poglavlje
Sljedeći prednovogodišnji dan postao je za Agrafenu pravi pakao. Ne samo da ju je proganjao osjećaj nelagode zbog prisustva nepoznatog čovjeka u kući, nego je on još i namjeravao započeti razgovor s njom. Iako je veći dio vremena to više ličilo na monolog. Gost je poučnim tonom govorio Esperovoj o hramu i ikonama koje su se tamo čuvale, a ponajviše — o iznosima priloga koje se smatralo primjerenim donijeti crkvi kako bi se Gospodu iskazalo poštovanje.
Sve te priče nisu u njoj budile ni trunku interesa, samo iritaciju koju je, zbog majke, svim silama pokušavala potisnuti. Ipak, zbog godina nije bila naročito uspješna u prikrivanju svojih pravih emocija, pa njen odnos prema razgovoru nije prošao nezapaženo. Tada je, za vrijeme ručka koji je Fenja ljubazno podgrijala, muškarac počeo ispitivati njena interesovanja, očigledno pokušavajući da se predstavi kao brižan otac.
Ona je nevoljko i tromo odgovarala, razmazujući hranu po tanjiru i nastojeći što rjeđe podizati pogled. Razgovor je tekao sasvim bezazleno, ali joj je u duši i dalje bilo nemirno. Vani je padao gust snijeg, a vjetar je zavijao, dodatno pojačavajući tjeskobu.
Na pitanje o muzici koju sluša, Esperova je iskreno priznala da preferira rok. I baš u tom trenutku religioznost majčinog udvarača došla je do izražaja. Naglo je problijedio, zatim pocrvenio, a Fenja, koja je posmatrala te metamorfoze, stisnula se uz zid i preplašeno ukočila.
— Rok?! Slušaš rok?! Sigurno se još i Sotoni klanjaš! Odmah sam primijetio da nemaš krst na sebi! Govorio sam tvojoj majci da s tobom nešto nije čisto. Jesi li ti uopće krštena?
Kakvom Sotoni? Agrafena je, naravno, čula za postojanje satanističkih grupacija u velikim gradovima, ali to joj je uvijek djelovalo daleko i nestvarno. A o zločinima koje su činili vjerski fanatici čula je mnogo više…
I zašto se ovaj čovjek toliko ljuti? Zar bilo kakva muzika može spriječiti vjeru u više sile? Zar je nošenje krsta pokazatelj istinske vjere? Zar čovjek ne može, bez okruživanja simboličnom atributikom, vjerovati da neko s Nebesa pazi na njega? A pazi li uopće, ako je dopustio sve ovo što se dešava?..
Pokušavajući sabrati rasute misli, izmučeno je izbrbljala:
— Ne znam. Vjerovatno. Nikada nisam nosila krst, neudoban mi je, lijepi se za kožu.
— I samo kako ti je jezik to izgovorio! Lijepi se! Strašno! — činilo se da je muškarac pobjesnio, ali već u sljedećem trenutku njegove su se emocije tako naglo preobrazile u tupavo strahopoštovanje da je Agrafenu obuzeo pravi užas. Ulizivačkim glasom obratio se praznini, podižući oči prema plafonu i sklapajući ruke u molitveni gest. — Ništa, dijete, ti nisi kriva. To u tebi govore nečiste sile. Kako je dobro što sam se ovdje zatekao! Sam Bog me poslao da te uputim na pravi put! Sad, čekaj.
Muškarac je skočio sa stolice i jurnuo prema svom koferu. Šta je namjeravao učiniti? Kako je planirao da je „uputi na pravi put“? Da joj uruči krst? Ili da učini nešto nakon čega bi se majka, po povratku, suočila s njenim hladnim, izobličenim tijelom na podu?
Esperova je stegnula preklopni telefon u džepu i osvrnula se po sobi tražeći put za bijeg, ali je brzo shvatila da se pored muškarca neće stići provući.
Negdje je čitala da je u opasnim situacijama bolje ne opirati se. Pa dobro — sada je to bio jedini izlaz. Nije imala snage da pruži otpor. Ako je ovaj fanatik počne udarati, samo će se sklupčati i zaštititi najranjivije dijelove tijela. Prije ili kasnije moraće stati, zar ne?..
Ali on je nije počeo tući.
Muškarac se vratio do Agrafene s litarskom čuturom i, gurnuvši joj grlić pod nos, zapovjedio:
— Pij! Ova sveta voda će te očistiti!
— Neću — odgovorila je više zbunjeno nego sigurno i pri udahu osjetila neugodan miris ustajale vode koja je dolazila iz posude. — Fuj, sklonite to, smrdi.
Esperova se namrštila i pokušala okrenuti glavu, zaklanjajući se rukom od čuture.
Gdje je bila njena majka kada joj je bila najpotrebnija? Zašto je radije otišla na poslovni domjenak nego da zabavlja svog gosta? Kako je mogla ostaviti vlastitu kćerku samu s nepoznatim čovjekom kojeg zapravo nije ni poznavala? A je li je uopće smatrala svojom? Je li je ikada voljela? Ili se, možda, na ovaj način pokušavala riješiti dosadne obaveze?
Dok su te sumorne misli bljeskale u svijesti zamagljenoj strahom, muškarac se zlurado iskezi i prinese čuturu još bliže, natjeravši Fenju da potiljkom pritisne zid.
— Vidiš! — oči su mu zasjale religijskim fanatizmom na granici ludila. — To se nečiste sile u tebi opiru. Tako i treba. Ali ja ću ih istjerati. Pij! Ovo će ti pomoći.
Osjetivši kako joj se mučnina penje u grlo, a tijelo počinje drhtati od stresa izazvanog nepredvidivošću gosta i vlastitom bespomoćnošću, Agrafena više nije izdržala:
— Šta vi to pričate?! Igramo se egzorcizma? Neću ja piti ko zna šta! Otkud da znam da mi dajete svetu vodu? Smrdi kao da je u njoj nešto crklo!
Suprotno očekivanjima, muškarac se nije uvrijedio. Naprotiv, pobjednički se osmehnuo, odmaknuvši se korak unazad i prestavši da se nadvija nad Esperovom.
— Čim sam ti prinio Sveti Gral, sve đavolsko u tebi se uzburkalo! Ali Bog nas neće napustiti! Izađi, đavolje kopile! — s tim riječima izlio je sadržaj čuture po njoj i započeo pjevno izgovarati molitvu. Pomislivši da bi tečnost mogla biti kiselina ili otrov, Fenja je prodorno vrisnula, ustala, prevrnula stolicu i, snažno odgurnuvši muškarca, pojurila da bježi iz kuće, ne stigavši čak ni da uzme jaknu.
Cijela se tresla od straha i zimskog mraza koji joj se kandžama zabijao u mokru kožu. Tanki, natopljeni džemper prilijepio se uz tijelo, pantalone su se također smočile i sada su joj ledile koljena i sputavale kretanje. Snježni nanosi su usporavali trk, ali se Esperova uporno probijala kroz bijelu kašu.
Da, u čuturi je zaista bila voda. Fenja nije bila sigurna u njenu svetost, ali osim očite ustajalosti nije osjetila nikakav poseban miris ni ukus.
Šta učiniti? Kako postupiti? Vratiti se kući nije mogla i više nikada ne bi rizikovala da ostane sama s tim ludakom. Nije imala kome da ode. Ostati vani do majčinog povratka također nije mogla — prodoran vjetar već joj je počeo lomiti zglobove. To ju je natjeralo da shvati da će nešto morati preduzeti sama. Više se nije imala na koga osloniti.
Odmaknuvši se dovoljno daleko od kuće i izbacujući iz usta guste oblake pare, Agrafena je počela birati broj policije. Sačekala je odgovor i, prijavivši prisustvo nepoznate osobe u svom domu, potom je nazvala majku. Htjela je vikati, ispričati sav užas koji je proživjela prije nekoliko minuta, reći da nije ispravno dovoditi nepoznate ljude u kuću, da nije pošteno ostavljati kćerku samu s njima, da je nepravedno izlagati ih obje opasnosti zarad vlastite potrebe da se pobijedi samoća.
Ali čim je u slušalici začula majčin glas, Fenja je izgubila svu odlučnost.
— Mama! Mamice! Zašto si me ostavila s njim? Zašto si me ostavila samu? — jecala je, spuštajući se na koljena u snijeg i brišući suze koje su joj tekle niz obraze promrzlim, pocrvenjelim prstima. — Ti me više ne voliš jer su u meni nečiste sile? One su u meni od djetinjstva? Zato me nikada nisi voljela?..
