Nekada smo se rugali englezima kako samo o vremenu pričaju? Nismo ni primjetili, ali postali smo upravo ono čemu smo se rugali. Vremenske prilike i neprilike su postale centralna tema. Utiču na planove za dan ili vikend, diriguju našim raspoloženjem, pa čak i zdravstvenim stanjem. Aplikacija vremenske prognoze se posjećuje češće od portala s vijestima […]
“Ispod istog neba” Mirjana je živjela u selu, u kući s plavim kapcima i starim kruškovim drvetom u dvorištu. Imala je trideset i pet godina, muža i šestogodišnju kćerku. Život joj je bio tih, ali ispunjen — jutra su mirisala na svježe pečeni hljeb, a večeri na zvukove dječijeg smijeha i lagano pucketanje drva
Nikada nije gubila nadu. Iako su godine prolazile, a svaki dolazak mjesečnice bio kao šamar, Milena je i dalje vjerovala da će jednoga dana na njenim rukama ležati beba. Njena. Njeno čudo. Dok su se prijateljice udavale, rađale, postajale majke, ona je šutjela. Stiskala zube pred tuđim srećama, a noću grlila jastuk i molila
Невидљивом силом вођена, речима посвуда улива смисао, сврха је та због које је рођена- душа коју води песничка мисао. Опире се, све до слободе сеже, истину да каже, сваки пут кад збори, гласом који нико не може да јој веже- за оне речи песме праве увек се избори. Ни под снагом лажи не
Da si ratnik lakše bi mi bilo, Oružje bih sama spustila, Ruke digla i predaju izustila. Znala bih bar zašto je vrijedilo. A ovako ni metka ni rana, Ni krvi, ni zaraćenih strana, Pa ni priznanja da si za ili protiv, Ratujemo li i koji li je motiv. Da sam ratnica mrzila bih
„Pisma iz Tišine“ U Njemačku je otišao tiho, bez suza, bez buke. Samo je rekao roditeljima: „Biće to za naše dobro.“ I otišao. Zvao se Luka. Imao je trideset i šest godina, dvoje starih roditelja u malom selu kod Banjaluke i jedno srce koje je ostavio prije deset godina – njoj nije mogao ni
Uvod U jednom malom gradiću,negdje u Bosni, među brežuljcima i starijim kućama,uličicama uskim ali jako romantičnim,prepunim cvijeća,započela je jedna ljubav. Ljubav koju niko nije odobravao. Ona – Amina,i on – Marko. Amina,tiha osjećajna djevojka,iz tradicionalne muslimanske porodice koja je čvrsto držala do običaja, a Marko, vedar, pronicljiv mladić, pravoslavne vjeroispovijesti, sin lokalnog sveštenika. Upoznali su
Uvod U svijetu koji nas često uči da težimo savršenstvu, da se mjeri vrijednost kroz tuđe uspjehe, i da je ljubav nešto što se dobija spolja,zaboravljamo na najvažnije – Ljubav prema sebi. Ovo nije samo zbirka citata,već tihi razgovor sa tobom,ženom koja se ponekad osjeća nesigurno,plače u tišini, ali koja u sebi nosi neizmjernu snagu
1. poglavlje Trenutak Disala je teško kao da je neki teret stajao na njenim grudima. Sat je otkucavao svoje minute i sate kako bi priveo dan kraju i otpočeo novu radnu smjenu. Blijeda koža i pune rumene usne bile su nagovještaj njene slabosti. Njen pogled bio je samo u jednom smijeru; pratio je sjajne zvijezde
Sinoć mi je um obuzelo polupijano stanje koje me prosto natjeralo da nezgrapno sjedim izmedju ivice šanka i ruba svjesnosti. Svirala je neka nenametljiva balada, ni po čemu posebna osim po tome da je označavala kraj još jedne epizode na meni omiljenom mjestu. Svi su oblačili svoje debele, vunene kapute i kretali lagano prema izlazu,
Praskozorje je najavljivalo dolazak novog dana. Slabašna svetlost se polako probijala kroz uske, sive ulice Beograda. Zraci Sunca dodirivali su prašnjave izloge i bele fasade obeležene šarenim grafitima. Grad je počeo da se budi, a sa njim i šapat jedne nevidljive priče. Kraj trotoara, između trafike i stare zgrade, stajao je on, čistač ulice. Mlad,
Sunce je konačno došlo! Slavila bih ga glasno i veselo, jer s njim dolaze bašte i laganija odjeća. U baštama se može naći hlad, a on se slavi najviše, bar kada se pitaju sestre po klimaksu oko mene. Neke vrijedne žene peru prozore s prvim suncem, a druge izvlače ljetnu garderobu, jer sunce je sunce.
